Zagrlite svoju bol

  • 34
    Shares

„Svako zlo, za neko dobro“

Koliko olako shvatamo sve jednostvane, stare, narodne izreke. Ne vidimo koliko je zaista mudrosti u njima. Puno puta sam se pitala, kako zlo može biti dobro? Odogovor sam dobila tek kada sam prigrlila zlo.

Još jedna velika prekretnica u mom životu. Svaki put kada jednu prebrodim i srodim se sa onim što me povrijeđivalo, život kaže: „Malo ti je to, treba još žrtve da bi bila spremna za dugačak put zvani ŽIVOT.“

Noć je. Četvero nas je u autu. Moj otac sjedi sa mnom na zadnjem sjedištu. Pričamo samo kada je to neophodno. Sve me boli. Tišina, njegova znojava ruka koja pridržava moju, plašljiv pogled koji mi uputi ponekad kada mi se otrgne jecaj. Nudi mi kiflu. Prihvatam je. Pokušavam gutati, ali teško ide uz suze i tjeskobu.  Stižemo rano ujutru. Sve je sivo. Zgrada, beton, nebo, trava, drveća gotovo da nema. Deset ruku, pruženih ka meni, me trgaju iz očevog zagrljaja. Pitaju me nešto, zapisuju, skidaju, pregledaju… Gotovo da nisam svjesna svega toga, vidim kao kroz maglu, osjetim samo hladnoću instrumenata na tijelu i čujem… Odzvanja kao eho očev glas:  „Uskoro ćemo ti doći svi!“, odlazi žurno, pognute glave sakrivajući suze.

Ne postoji to obećanje koje me je moglo u tom trenutku smiriti. Danima sam plakala, nisam se mirila sa tim da to tako mora da bude. Zašto sam ja drugačija? Zašto u drugim školama nema mjesta za mene? Zašto moram  biti pet stotina kilometara daleko od moje porodice, prijatelja, doma…? Zašto uopšte moram ići u školu? Zašto ne mogu samo zagrliti svoju majku i reći joj da me ne pušta? Pitanja su se samo smjenjivala jedno za drugim, a odogovore nisam bila u stanju tražiti. Možda zbog toga ta bol nije bila dovoljna, pa je došla još jedna (U tekstu ću situaciju zvati samo „bol“) . Mnogo okrutnija, jača, lukavija… Smiješila se i mamila u svoj zagrljaj. Nesigurno sam joj prilazila. Kada sam se konačno usudila dozvoliti njenom zagrljaju da me tješi, postala je nova noćna mora iz koje sam mislila da se nikada neću moći probuditi. Stiskala me iz dana u dan. Njena omča je bila sve jača, a moja borba sve slabija.

Svaki dan je prolazio u strijepnji da ne uradim nešto loše što nije po volji mojoj novoj boli, pa da ona svoju omču još više stegne. Osmijehom sam skrivala strah, jer sam ga se stidila. Od najbližih sam krila da ih ne bih povrijedila. Trpila sam, trudila se biti poslušna nadajući se da će se desiti čudo koje će otjerati bol i popustiti omču. Nije se desilo. Moja snaga je djelovala nadahnjujuće da su se omči pridružili krvoločni psi, koji su čekali moj pogrešan korak da me rastrgaju, i lukave hijene, koje su se pravile da ništa nije njihova krivica. Pomislila sam da je život ništavan, stvoren za ovakve koji uživaju u tuđoj boli.

Odlučna da se preselim na neko vedrije mjesto, vjerujući da postoji, nisam mislila na svoj sebičluk. Nisam mislila na ljude kojima ću ovdje nedostajati, niti na one koji će čitati ovo i odvažiti se ustati protiv svih i svega mnogo jači i veći od cijelog krda i poraziti ih. Zagrlila me je čvrsto, rekla da sve zna, razumije, da me voli i da je tu. Ne znam da li sam nekada bila zatočena ptica u kavezu, u nekom prošlom životu, ali sam se u tom momentu upravo tako osjećala… Oslobođeno! Zagrljaj prijatelja bio je najsigurnije utočište. Strah je i dalje stanovala ispred naših vrata, ali smo je gazeći svaki put kada izlazimo napolje uspjele otjerati zauvijek. Imale smo mi i svoje stražare, armija prijatelja je rasla, rasla sam i ja.

Kucaju tako jednoga dana moji stražari na vrata na kojima se ukazuje jedan mali zbunjeni dječak, tražeći nekog pogledom. Gledala sam ga nekoliko sekundi koje su izgledale kao jedan sat. Sat ispitivanja. Ko je taj mili dječak, nepoznat mojim očima, a srcu mio. Iznad njega se ukazaše dva dobro poznata lika i ja shvatih da je taj mali dječak moj brat. Grlila sam ga toliko jako da je počeo da plače od straha. Plakala sam i ja. Mislila sam koliko se djeca mijenjaju za samo nekoliko mjeseci da ih ne prepoznaješ.

Sve se počelo vraćati u normalan tok. Okružena dobrim ljudima potiskivala sam rane koje su još pekle, lizala ih samo kada sam sama i dopuštala da mi bude dobro. Bilo je. Ponekad sam zaboravljajući na rane, kada njihov bol jenjava, bila istinski srećna. Znala sam da se moram suočiti. Problem se mora gledati u oči bez treptanja, da ne bi pokazali slabost time. Znala sam da je to ponovno prolaženje i proživljavanje svega samo na malo drugačiji i bezbolniji način. Isto sam znala da će moje rane samo tako biti izliječene. Oprostila sam. Zaista jesam. Toliko sam oprostila da sam prigrlila tu bol na svoje grudi i zaželila joj sreću.

Sve životne faze i doba, donose sa sobom razne izazove, prilike i neprilike. Svako od nas reaguje drugačije, to je prirodno i opravdano. Koliko god bilo teško i možda bezizlazno, topla riječ je ključ koji će otključati sva vrata. Opraštanje je vrlina koja će zacijeliti i smrtonosne rane. Zagrljaj je najsigurniji dom. Ljubav najotporniji štit i najjači podstrek koji će vas potaći da mijenjate svijet u sebi i oko sebe.

foto by : Tea Jagodić