Naši domaćini dočekali su nas raširenih ruku sa cvijećem i suvenirima. Grlili su nas sve redom istinski srećni što smo tu. Ne pričaju engleski, a mi ne razumijemo ruski, oni ne znaju naš jezik, ali srca sam se savršeno razumiju. Prijavljujemo se u hotel koji se nalazi u samom centru grada i posvećen je operskom pjevaču Fjodoru Ivanoviču Šaljapinu. Čeka nas doručak. Nekima se spavalo, a neki su se odlučili za šetnju. Naravno, ja sam u ovoj drugoj grupi. Šetamo glavnom ulicom Bauman, koja se kompletna renovira jer će se u Kazanju samo sedam dana poslije našeg boravka održati sportske igre BRIKS-a. Osjećam svježinu vazduha i toplotu od sunca. Osjećam mir i sigurnost. Primjećujem da nema kladionica. Ljudi puše na ulici, u kafićima gotovo da nigdje nije dozvoljeno pušenje čak ni u bašti. Sve je jako uredno. Kazanj je milionski grad, to se ne osjeti jer su ulice veoma prostrane. Svuda su vjerski objekti, posjećujemo jedan od njih. Vraćamo se na ručak.
Poslije obroka, domaćini nas vode u obilazak grada. Vodič nam priča o Lenjinu, Ivanu Groznom, rijekama Volgi i Kazanki. Kazanj je univerzitetski grad, obilazimo i univerzitete. Posjetili smo Bogorodičin manastir. Pomolili se i zapalili svijeće. Obilazak smo završili šetnjom Staro-Tatarskom slobodom. To je istorijska četvrt koja je sad pješačka zona, u kojoj možete da se upoznate sa tradicionalnom arhitekturom i generalno tradicijom Tatarstana. Džamije Nurullah džamija i Marjani džamija su primjeri muslimanske arhitekture. Kupujemo suvenire.
Uz svaki obrok služe nam dva predjela, hladno u vidu salate i supu. Tu je i tradicionalno jelo trokutasta piroška punjena mesom i krompirom pod nazivom ečpočmak, klasično tatarsko jelo i jedino koje nam se svima dopada. Hrana je zdrava, bez mnogo začina, masnoća i prženja, kolača (preslatkih kako smo navikli) gotovo nema. Zbog toga se mnogima ne dopada. Odlazimo u grad i jedemo najobičniju brzu hranu koja podrazumijeva pizzu, colu i krompiriće. Cijene su niske, gotovo niže nego kod nas. Rusi nemaju Coca-colu, ali imaju colu. Nemaju McDonald's, ali imaju svoju brzu hranu. Sve su zamijenili svojim proizvodima. Bankovne kartice se ne koriste, morate imati keš. Nema mjenjačnica na svakom ćošku, prosto odete u banku. Alkohol se ne može kupiti poslije 23h, ako ga pijete na ulici, ne smije se vidjeti, mora biti u kesi. Policija se šeta i pazi na red i mir. Uličnih zabavljača je puno, kao i koncerata. Mladi se zabavljaju, ali je sve nekako umjereno. Ostajemo dugo u šetnji, smijemo se, uživamo. Kada smo kod hrane, nezaobilazan je slatkiš od komadića hrskavog tijesta bogato prelivenim slatkim sirupom od meda – to je tradicionalna tatarska poslastica pod nazivom čak-čak. Na tatarskom jeziku “malo”. Kupujemo ga u radnji koja ima i suvenire i radi 24 sata. I da, ovdje je litar goriva oko 1 KM.
Budim se i vidim da je dan uveliko počeo. Prva mi je misao da sam prespavala, mozak to procesuira-pa zvao bi me neko. Sat pokazuje 4h ujutro. Zaboravila sam da su noći kratke. Nastavim da spavam, ali ne dugo. Danas je takmičarski dan i spremamo se za dvije utakmice. Prva je protiv ekipe iz Tjumenja, prvog sibirskog grada. Igramo u dvorani Tulpar-krilat i brz konj. To je sportski kompleks koji se takođe renovira. Mi i radnici. Prašina je na terenu. Svlačionice su takođe u fazi renoviranja, ali su za nas pripremili gotove. Grb našeg grada stoji uz njihov. Podigli su naše zastave i prije početka utakmica pustili su himne Rusije, BiH i Republike Srpske. Emocije su su veoma napete. Prvu utakmicu pobjeđujemo. Drugu igramo protiv našeg domaćina, naših prijatelje, kluba sa kojim smo se pobratimili u Banja Luci. Želimo pobjedu, ali isto tako želimo sačuvati naše odnose. Kada ste na terenu to je malo neugodno. Čak i na našim treninzima kada se podijelimo u dva tima, iako smo svi kao porodica, zaboravljamo to i vidimo samo protivnika. Tata od našeg Vlade ide na operaciju dok je on na terenu. Igra srčano, povrjeđuje ruku, izlazi na klupu, plače, plačem sa njim. Adi preuzima svu odgovornost, vodi tim, sjajan je, ponos je gledati ga. Svi daju svoj maksimum. Gubimo dva razlike. Domaćin uzima prvo mjesto. Oni u Kazanju, mi u Banja Luci. Možda i treba tako. Vladin tata je dobro, uz naš pozdrav izgovaramo njegovo ime. Razmjenjujemo poklone, uzimamo medalje-najljepše ikada. Uživamo u tradicionalnom plesu i pjesmama koje izvode djeca. Svi smo zadovoljni, svi smo pobjednici. Igramo za sport, za prijateljstvo, za naše roditelje, prijatelje, sestre i braću, za mir, slobodu, zajedništvo. Rusija ima oko 185 različitih nacionalnosti. Imaju mnogo različitih vjerskih objekata. Svi se izjašnjavaju kao Rusi. Mislim da je njihova najveća snaga u tom zajedništvu i jedinstvu.
Vraćamo se u hotel sa ekipom iz Tjumenja. Sjajni momci, uveče ćemo skupa na utakmicu CSKA – UNICS, naši domaćini pobrinuli su se za besplatne karte. Dočekuju nas i odvode do naših mjesta. Atmosfera je sjajna. Uživamo i navijamo za domaćine.
Iako umorni poslije cjelodnevnih utakmica, šetnja glavnom ulicom ne može izostati. Hladno je uveče. Mi jedemo sladoled. Razmišljam o našem predsjedniku i njegovoj neiscrpnoj energiji. Snaga koju on posjeduje ponekad mi je nerazumljiva, iako radim u fabrici u kojoj je od direktor, još uvijek nisam shvatila kako mu to uspijeva. Kako njegov um i tijelo sve to podnesu. Ovdje sa nama, isprati sve, misli na sve, šeta kilometrima…čovjek koji ima dva stenta i ko zna koliko dijagnoza o kojima ni ne govori, ćutim i ja. Poštujem ga i volim.
Sutra ćemo imati slobodan dan. Planirani su izleti. Sutra ćemo preći preko čuvene Volge.
Nastaviće se…
