Drhtala je kao prut kada ga hladni vjetar podsjeti na dolazak zime. Bolio ju je svaki pokret koji je morala napraviti kako bi obavila svakodnevne obaveze. Pekao je svaki osmijeh kojim bi pokušavala sakriti bezvoljnost. Mučila svaka riječ koja izađe poslije progutane suze. Pitala se, kako dalje? Kako je mogla odabrati pogrešan smjer? Kako je zaboravila kako se da se vrati? Kako ne vidi drugu stazu koja vodi ka izlazu?
Tumarala je kroz život, sudarala se sa ljudima. Vikali su. Nije ih čula, pa joj je bilo svejedno. I onda je stala. Čula je korake iako nisu proizvodili nikakav zvuk, osjetila je bestjelesni dodir, pročitala još ne zapisane riječi, spoznala nepoznato i slijedila novi put instiktivno.
To je bio put nade, spokoja, vjere, želje, ljubavi, strpljenja…
Putujući novim prostranstvima svog novoodabranog životnog puta, ugledala je jednu plažu. Odlučila je malo da odmori. Ne zato što je bila umorna, nego zato što su joj navirala mnoga pitanja: Pitala se, ko je on? Kako je znao kada treba da dođe? Otkud mu tolika moć? Kako ju je našao? Nije se micala, samo je razmišljala i pokušavala pronaći odgovore na svoja pitanja. Jedno malo pero sletilo joj je na vrh nosa i zagolicalo toliko nježno i dovoljno jako da je probudi iz misli. Otvorila je oči, nasmijala se i shvatila… Jedini trag prisustva anđela je pero sa njegovog krila.
