Tako glasi naslov knjige koju sam prvu upoznala u svom životu. Prvo kroz fotografije u njoj jer još uvijek nisam znala čitati. Tata mi je pročitao naslov u koji sam se zaljubila i koji me je inspirisao iako nisam znala sadržaj knjige. Počela sam da meditiram iako nisam poznavala riječ „meditacija“ i kako se to radi i zbog čega. Ispitivala sam konekciju uma i tijela. Moja želja za istraživanjem svijeta nije prepoznavala nemoguće i tako one nisu ni postojale. Mozak je davao signal da određeni dijelovi moga tijela ne slušaju njegovo naređenje, ali su zato ostali koji su bili poslušni uvijek pokrivali ove neposlušne. I zaista, nisu mi trebale noge da bih uradila šta god poželim.
Onda je neko počeo da sipa pogrešno gorivo u taj moj stroj i on je malo zakržljao. Odali su me mom mozgu da su neki dijelovi tijela zakržljali i da ja zbog toga nešto NE MOGU. U tom neshvatanju i cijepanju između stvari koje vidim i osjećam na tijelu, sa onim koje koje vrište iznutra, vratila sam se svom načinu meditacije. Ako je tijelo stroj, a ja vlasnik stroja, onda mogu da ga podesim po svojim htjenjima.
Počeli su mi se stvarati mišići na dijelovima tijela koji nisu fizički bili niti mogli biti aktvini, podesila sam fiziološke potrebe do mogućnosti funkcionisanja iako su medicinski nalazi govorili drugačije i shvatila da je tijelo pomagalo čulima na zadovljstvo kompletnog bića.
Ljudi uz nove tehnologije i napredak zaboravljaju starije modele. Tako je i moj stroj u nekom periodu bio samo stroj sa oštećenjima. Nisam htjela da se pomirim sa tim, jer je on takav mene služio u svemu i bio lijep. Ipak, i sama ga često nisam voljela i željela sam da bude kao i svi drugi. Pogrešno, pogrešno, pogrešno. Ljepota je u tome što si poseban. I u njegovanju svoje posebnosti, jer se svi rađamo posebni. Zašto onda da budemo isti?
Kroz ples sam počela ponovo da razmišljam o svom stroju. Da ga glancam, osluškujem, zagledam, uviđam sve njegove ljepote. Moje tijelo je moj stroj. I veoma je posebno. I može mnogo toga korisnog i lijepog da proizvede. Ja se tek zaljubljujem u disciplinu plesa. Otkrivam taj svijet, otkrivam nove dijelove sebe. Uhvatim se kako zagledam svoje ruke, pokrete prstiju, zalive kod zglobova. Njegujem one dijelove tijela koji ne mogu da se pokrenu sami. Onda oni skupa učine magiju. Moje pomagalo više ne služi samo tome da se prevezem od tačke A do tačke B, ono je dio umjetničog izražaja. Moja kolica time postaju moj plesni rekvizit. Ostaje samo da se prepustim opijumu muzike i pustim da moj umi vodi moje tijelo u neke nove svjetove.
photo by Davorin Reljić