Moj tim nikada nije putovao avionom na daleke destinacije. Poziv na turnir u Kazanj kod naših prijatelja iz tima Krila Barse, mnogo nas je obradovao, ali u isto vrijeme smo znali da je to ozbiljan i veliki korak.
U razgovoru sa našim predsjednikom, znali smo da želimo i da bi to bila lijepa nagrada za desetu titulu prvaka BiH i savršen završetak sezone koju smo zaključili bez poraza ove godine. No, želje su jedno a finansijske mogućnosti nešto što nam diktira raspored. Vratila sam se u svoju kancelariju držeći u ruci pozivno pismo Andreja Kirilenka. Hiljadu misli prolazilo mi je kroz um. Kako naći novac. Znala sam da je cifra od oko 50 000 KM samo za putne troškove, nama ogromna. Samo nekoliko sati kasnije zove me predsjednik i kaže, Biljana mi idemo, daću ja svojih para, uzećemo kredit, uradićemo nešto, ne želim da nam ovo uskratim.
Počele su opsežne pripreme. Medijska promocija, pisanje zahtjeva za finansijsku podršku, razgovori sa turističkim agencijama. Prvih nekoliko sedmica imala sam osjećaj da se samo vrtim u krug. Direktan let iz Beograda za Kazanj bio je oko 1800 KM po osobi. Let sa presjedanjem iz Sarajeva iznosio je oko 1300 KM. Bili smo ograničeni sa datumima održavanja turnira i naših letova. Ili nam je bilo malo ili previše dana. Niko nije odgovarao na naše molbe. Iz Kazanja su pisali svaki dan tražeći informaciju da li dolazimo i na neki način počeli smo sa pripremama ne znajući da li nas to vodi u Kazanj.
Dok sam tragala za kartama, druge stvari su se takođe kretale u pravcu priprema za put. Naručili smo novu opremu, naši vrijedni radnici u TO Bema sašili su nam torbe u koje ćemo pakovati točkove od kolica, spremali smo poklone za domaćine i organizatore turnira, tragala sam za informacijama u vezi transporta sportske opreme (svi su imali različita iskustva), komunicirala sa medijima i još, mnoštvo toga. Svakodnevno sam sa sobom nosila rokovnik, olovku i punjač za telefon. Došao je maj i mi smo se odlučili za let iz Sarajeva koji nas je u konačnici za tim od 20 ljudi koštao 26000 KM. Ljubazno osoblje iz agencije TravelPlan bilo mi je dostupno i mimo radnog vremena. Dvadeset ljudi, 20 kofera, 20 ruksaka, 20 ručnih torbi, 12 sportskih kolica, 7 ličnih kolica, 3 velika kofera poklona. Sportska kolica morali smo dodatno platiti kao sportsku opremu jer je u pitanju grupa, to nas je koštalo 260 eura po kolicima. Turkish Airlines je bio ljubazan da nam naplati šest kolica, ostalih 6 smo vezali za prtljag. Imali smo troškove transporta svih igrača, prvo do Banja Luke, a onda do aerodroma u Sarajevu. Zatim pokloni, medicinska oprema, rezervni dijelovi, osiguranje, vrlo brzo je naša cifra bila blizu 50 000 KM. Naš predsjednik nas nije ostavio bez dnevnica/džeparca i to vjerujem iz sopstvenog džepa.
Desetak dana pred naš put, stigla je podrška od predsjednika Vlade RS gospodina Viškovića, zatim od predsjednika RS Milorada Dodik i od našeg gradonačelnika Draška Stanivukovića. Konačno smo malo odahnuli.
Radi lakše i brže komunikacije napravili smo viber grupu i krenuli sa dijeljenjem zaduženja. Momci koji imaju minimalne povrede, kako ih mi zovemo u šali hodajući, bili su zaduženi da svu sportsku opremu spakuju i utovare. Imali smo snimatelja i dva novinara u našem timu. Tu su dva trenera i naša Milica kondicioni trener ali i sve ostalo što nam zatreba. Naš prijatelj Aleksić koji nam je i doktor, maser, vođa puta, sve po potrebi. I najvažniji, naš predsjednik Marinko Umičević. On i ja, dva dana prije puta, u njegovoj kancelariji pakovali smo kofere sa poklonima: reklamni materijal grada, stvari sa simbolima zmijanjskog veza, knjigu o našem timu, rakiju, slatkiše, magnete, obuću iz TO Bema… Kako je oprema malo kasnila, uzela sam sebi za zadatak da za momke koji nisu iz BL operem i ispeglam opremu. Provjeravali smo svu dokumentaciju, sve sam štampala u 5 primjeraka. Konstatovali smo u subotu da smo spremni.
Nedjelja 26.06.2024. godine, tim KKI Vrbas okupljao se ispred TO Bema u 12h i uzbuđeno čekao svoj polazak u Rusiju. Koliko su sve ove pripreme bile zahtjevne, tog jutra osjećala sam veliko olakšanje, mada mi je u glavi i dalje bio naš let. Krenuli smo sa dva kombija, jednim kedijem i jednim autom. Sve to nam je obezbijedio naš predsjednik, odnosno naš glavni i stalni sponzor TO Bema. Vladal je lijepa atmosfera i znala sam u početku da će sve biti dobro.
Stigli smo u Sarajevo. Momci su brzo izvadili sve sportske torbe kao i kolica. Naš kombi je ispoštovao pet minuta u zaustavnoj traci ispred ulaza na aerodrome i svi smo bili vani u rekordnom vremenu. Ljubazno osoblje brzo nas je čekiralo. Rasporedili smo se u dvije kolone. Naše stvari su stajale u urednoj liniji, sve obilježene naljepnicama našeg tima, svi su pazili na svoje stvari i raspoređivali prtljag. Kada smo završili, imali smo sasvim dovoljno vremena da nešto popijemo, pojedemo, obavimo toalet. Malo kasnije, vidim da naš let kasni. Trebali smo biti u avionu već u 20,40h. Mi smo prioritet jer smo grupa i zbog sedam ljudi koji su korisnici kolica. Uvijek se ukrcavamo prvi na let i izlazimo posljednji kako ne bismo smetali ostalim putnicima a ni oni nama. U avion se ulazi tako što vas stave na mala kolica koja jedina mogu da se provlače između redova u avionu. Tako sve jedno po jedno, mada na nekim aerodromima bude dostupno nekoliko takvih kolica pa proces ide malo brže. Uvijek sjedimo do prozora kako bi ostali putnici mogli slobodno da se kreću. Naša kolica nakon što nas smjeste, stavljaju sa ostalim prtljagom. Osoblje zna šta radi i uglavnom sve prođe u najboljem redu.
Konačno ukrcavamo se i sad već kasnimo sat vremena. Naš let iz Istanbula je u 1,20h. Shvatam da ćemo imati samo pola sata za presjedanje. Ne paničim, biće sve u redu. Slijećemo u Istanbul i dolaze po nas sa troje kolica. Smiještaju nas na stolice u transportno vozilo i pitaju nas koja su vaša kolica. Gledam napolje i vidim da su izvadili svih 12 sporstkih kolica i naših 7. Niko od nas ne može napolje i nemamo načina da kažemo koja su to baš naša. Na sreću jedan od momaka koji hoda je ostao sa nama. Brzo izlazi napolje i pomaže sa sortiranjem kolica. Jurimo aerodromom u dvije grupe. Moci se kače za čovjeka koji vozi stolicu na električni pogon. Poprimamo oblik čudnog vozića, ljudi se sklanjaju, ne stajemo… ponekad se osvrnem da vidim da li nas ostali članovi sustižu. Ne znam gdje 12 ljudi iz našeg tima jer su oni otišli drugim putem. Stižemo posljednji. Ljudi su strpljivi da ustanu i pomjere nam se kako bismo sjedili do prozora. Jednom od naših momaka se ide u WC. Shvatamo da je to nemoguće jer se ne možemo vraćati, ali ga osoblje uspijeva ubaciti u WC u avionu. Ostali su već sjedili na svojim mjestima. Uglavnom smo svi bili razbacani, tako da sam imala pored sebe jednog čovjeka koji je neprekidno ispuštao čudne zvukove i momka koji se samo probudi da pojede svoj obrok. Pokušavala sam spavati, ali mi nije polazilo za rukom. Nisam mogla ni da čitam. Vrijeme sam provela negdje između sna i jave. U ranim jutarnjim časovima, negdje oko 8h sletili smo u suncem umiven Kazanj.
Nastaviće se…
