U mojim performansima „uživali“ su moji ukućani još od kad sam bila dijete. Kasnije sam kroz školske priredbe pokazivala svoju ljubav i umijeće prema svemu onome što traži angažman na sceni. Kroz neke projekte stigla sam i do uloge u dječijoj predstavi koja se zvala „I mi smo djeca 21. vijeka“. Uživala sam u svemu tome i razmišljala obzirom da volim kulturu i umjetnost, moje mjesto je na Akademiji umjetnosti.
Nažalost, okolnosti nisu bile na mojoj strani. Akademija je nepristupačna za ljude koji koriste kolica (još uvijek) a ja nisam imala sredstava ni snage da se angažujem do te mjere da mogu da funkcionišem u tolikim neuslovima. Moj život je otišao u nekom drugom smjeru, ali su interesovanja ostala.
Nastavila da sam da slikam. Kako sam diplomirala na smjeru novinarstva otvorile su se neke lijepe prilike. Pozorište je i dalje bilo nešto o čemu sam sanjala. Gledala sam predstave i maštala kako ću biti na sceni.
Gradsko pozorište Jazavac, 2020. godine osnovalo je školu glume za odrasle. Moj tata je te godine umro i za mene je sve stalo. Nisam imala ambicije ni želje, bavila sam se oporavkom svoje duše. Već naredne godine upisala sam prvu godinu glume. Kao pred pravi prijemni ispit pripremala sam sve što mi je palo na pamet. Uslovi koje smo trebali da ispunimo bili su da volimo glumu i da želimo biti tu. Dobila sam divnu mentorku Miljku Brđanin koja je dobar čovjek i odlična glumica. Časovi su mi pomogli da se izborim sa depresijom i anksioznošću.
Mi smo grupa žena, veoma različitih, gotovo nas ništa ne spaja osim ljubavi prema glumi. Interesantno je koliko ta jedna nit može biti jaka. Koliko samo u sebi možemo imati tolerancije i razumijevanja. Koliko možemo biti surove u iskrenosti i kako je u tom javnom prostoru ponekad tako jednostavno stvoriti intimni kutak.
Ja želim zapravo nešto sasvim drugo da podijelim. Godinama unazad priča se o inkluziji. Ne smatram da dovoljno dobro vladam tematikom, ali sigurna sam u ono što sam ja sama osjetila-kako inkluzija izgleda u praksi. Od prvog dana moga upisa u školu glume, tretirana sam kao i svaki drugi polaznik. Prvi čas se odvijao u prostorijama pozorišta i prepreku od dvije stepenice sam savladala uz pomoć Miljke (spomenula sam već, naše mentorke). Na prvoj godini se mnogo igra na sceni, zaprave igra, dječije igre, sve moguće koje su nam pale na pamet. Učestvovala sam u svim igrama, bez razlike, kretala sam se na način na koji to uvijek radim. Svaki put kada se čas odvija na meni fizički nepristupačnom mjestu uskakale su i ostale kolege. Kasnije smo od toga pravile skečeve, koja je sigurna, koja nije i čak sam se prilikom jedne šetnje vani, svojom nepažnjom izvrnula iz kolica, dok su mi pokušavale pomoći jedna mi je otežavala, druga me vukla u nekom svom pravcu, treća mi udaljila kolica a četvrta zalila sokom. Ne moram ni napomenuti koliko smo se smijale tome. Na sceni se traži da se svaki detalj, predmet, rekvizit, grimasa, opravda. Moja kolica, kao dio mene, uvijek su to i bila. Nikada njihovo postojanje na sceni nisam opravdavala niti imala potrebu za tim. Drugi glumci, umjetnici i publika, komentarisali su moju glumu, ali mojim kolicima niko nije pridavao značaj u mjeri u kojoj nije ni trebalo da bude. Izbjegla sam sve medijske naslove poput „Iako je u kolicima, ona glumi“ i time shvatila da sam dobila ono što sam željela. Znam da javnim iznošenjem svega ovoga možda i potaknem sve to što ne bih željela, ali moj je cilj potpuno drugačiji.
Druga strana svega ovoga je to da nažalost, naša pozorišta nisu arhitektonski pristupačna za ljude koji koriste kolica. Narodno pozorište RS je djelimično pristupačno, ima rampu na ulazu koja je savladiva samostalno. Zatim jednu koja je unutra i koja se ne može bez nečije pomoći savladati. Ako želite na malu scenu, lift ne postoji. Dobre volje zaposlenih nikada ne manjka i svi će učiniti ono što je u njihovoj moći da vam pomognu, ali da bi se ovi problemi savladali potrebno je mnogo više. Gradsko pozorište Jazavac takođe ima uređen ulaz i predstave možete gledati samo iza posljednjeg reda. Tamo će osoblje takođe da vam pomogne da se spustite na sredinu ili početak. Ja kao neko ko je i konzument i performer voljela bih da imam tu arhitektonsku dostupnost u publici i na sceni. Mnogo godina sam sa svojim saigračima i našim predsjednikom sa istim ciljem pisala o sportskim dvoranama i znate šta nadležne institucije su imale sluha, grad je imao sluha, vlada je imala sluha. Sad je svaka dvorana u našem gradu u potpunosti pristupačna ljudima koji koriste kolica, kako nama sportistima tako i onima na tribinama. I moje glumice dođu na te tribine i bodre me kao što nas bodre moji saigrači na predstavama. Vjerujem da ćemo ovakvu vrstu uspjeha i pobjede slaviti i u našim pozorištima.
A ja, ja sam naravno upisala i četvrtu godinu glume kod naše Miljke. Jer šta nam mogu te male stepenice kada mi znamo kako se osvajaju planine.
