Slovenija zimi na štiklama

  • 43
    Shares

„Dobar dan. Imate li odijelo za skijanje?“, pitam radnicu u jednom sportskom butiku i razmišljam da li se to tako traži…? Nikad nisam skijala. Bože, nisam ni mislila da hoću, ali nisam nikad ni odbacila tu mogućnost. Ljubazna prodavačica me je pitala za koga kupujem. Nasmiješila sam se i sama ne vjerujući i rekla da je za mene. Pripremala sam stvari za puta: toplu odjeću, jedne jedine čizme koje sam imala ravne, dva para onih sa štiklom, za nekog ko ne hoda neće smetati na snijegu. Moj prijatelj i saigrač Dragan dolazi po mene i idemo zajedno na ovo trodnevno putovanje.

Putujemo noću, kako bi što bolje iskoristili vrijeme. Krajnje odredište je planinski vrh Rogla u Sloveniji. Usput pričamo o zajedničkim dogodovštinama u klubu, smijemo se i vrijeme brzo prolazi. Malo sam se uspavala pa mi je carinik svojim pitanjima razbio san, ali i svaki pomisao na njega. Očito mu je bilo dosadno kada je poslije Draganovog odgovora da smo oboje u kolicima, da nam nije baš zgodno izaći i otvoriti gepek, on rekao „ja ću“.  Sve je pregledao, postavio nam na desetine pitanja i pustio nas. Počeli smo se polako penjati, a snijega ni na vidiku. Govorila sam Draganu da smo trebali ponijeti snijega od nas i da su sve prilike da će mi više trebati štikle. Ukazao se snijeg, odmaralište, savršeno utabane staze, tuneli od snijega i tek tada shvatam da smo oboje u kolicima što me malo zabrine. Parkirali smo se blizu ulaza u hotel i ušli bez problema. Jesam li već rekla da su staze savršeno očišćene i utabane, pa tako ni točkovi ne šlajfaju niti tonu u snijeg. Hotel je pristupačan, topao, lijepo uređen i već se osjećam dobro.

Okupili smo se u holu već oko podneva i krećemo na stazu. Uzbuđenje raste. Konačno ću skijati. Sjedam u svoj Mono-ski, napravljen baš po mojoj mjeri. Osjećaj je čudan. Upoznajemo se pa još uvijek nemam kontrole i malo sam nestabilna. Guramo se štapovima (to sam već radila na sankama) i dolazimo na stazu. Instruktori nam pokazuju osnovne pokrete, radimo par vježbica i spremni smo za prvi spust. Prate nas volonteri sa DIF-a  i Medicinskog fakulteta. Njima je ovo odlična praksa, nama dobra ispomoć. Na prvom spustu prati me jedan od volontera i držeći moj Mono-ski upravlja sa njim. On to ne radi samo taj jedan put već i svaki naredni jer ja na kraju uopšte nisam naučila skijati. Ali kasnije ćemo o tome. Prvi spust je bio očaravajuće lijep i naporan. Kaciga me stezala, nisam imala naočale, sve me žuljalo jer se nisam lijepo namjestila, pojma nisam imala šta radim i da li šta trebam raditi, ali bilo tako moćno osjetiti brzinu, pomalo adrenalina, hladnoću, slobodu i uopšte imati misao da skijaš. Nisam pomenula da sam na štiklama, jer sam jedine ravne čizme koje sam imala, ostavila kod kuće. Ne moram pominjati ni to da su se svi smijali i da sam do kraja ove male avanture bila u centru pažnje.

Ljudi koji su za razliku od mene naučili skijati, rade sve potpuno samostalno. Penju se na žičaru, spuštaju, kreću po stazi, vraćaju u hotel i opet se žale jer u Italiji imaš parking blizu staze i lift koji te penje direktno na stazu da ne kvasiš svoja kolica. Mene oduševljava saznanje koliko je sve lijepo uređeno i koliko možeš na snijegu biti samostalan, možda i samostalniji nego kod nas na kopnu. Iako sam mislila da mi kondicije ne manjka, grdno sam se prevarila. Poslije skijanja bila sam iscrpljena toliko da sam jedva smogla snage da večeram. Svaki dio tijela me je bolio, lice mi je bilo  crveno kao paprika, mrmljala sam kako mi je već dosta i time nasmijavala Dragana koji je bio oduševljen skijanjem.

Sljedeće dane sam htjela prespavati ili bar presjediti u kafani, ali mi nisu dozvolili. Tako sam skijala, skijala i skijala. Pokupila nekoliko ljudi u pokušaju da se spustim sama. Otkačila se sa sajle koja te vuče na vrh staze. Ležala u snijegu i mislila kako je skijanje okrutno. Onda su me obećali voditi u klub pa sam počela uživati jer su se svi trudili da mi ugode. Njih petero volontera je bilo uz mene pokušavajući me naučiti da skijam, ali i da me dižu svakih desetak minuta kada padnem. U klubu je bilo mnogo bolje. Bilo je toplo, svirala je muzika na našem jeziku, poneka slovenska i po prvi put mi je prišao momak da me pita da plešemo. Rekao je „Ja ne znam kako ćemo, ali volio bih plesati sa tobom, pa mi ti pomozi“. Plesali smo cijelu noć i bilo je veoma zabavno. Na kraju smo zauzeli podijum i baš sam uživala. Priključio se i ostatak ekipe. Nisam rekla da je klub u nekom podrumu, ali to nije predstavljalo problem jer je grupa momaka koja je bila u istom hotelu insistirala da nas sve nosi niz stepenice.

Vraćali smo se puni utisaka. Moje zgode i nezgode su bile prava komedija. Dragan je naučio skijati i odlučio kupiti skiju i isprobati je na našim planinama. Ja sam bila umorna, oduševljena i sigurna da ću se vratiti možda ne zbog skijanja, ali zbog druženja svakako. Ono što je uslijedilo po povratku je bilo objašnjavanje ljudima da se nisam sankala nego skijala. Još uvijek to radim.