„Dobar dan. Imate li odijelo za skijanje?“, pitam sam radnicu u jednom sportskom butiku i razmišljam da li se to tako traži…? Nikada nisam skijala. Bože, nisam ni mislila da hoću, ali nisam nikad ni odbacila tu mogućnost. Ljubazna prodavačica me pita za koga kupujem. Nasmijem sam se i sama ne vjerujući i kažem da je za mene. Odijelo kao i svako drugo, bitno je da je u odgovarajućoj veličini, samim tim biće i udobno i to je sve. Lako sam obavila kupovinu, više vremena potrošim da izaberem haljinu iako je to češća opcija pri kupovini odjeće nego odijelo za skijanje.
Kod kuće je došao na red kofer koji je trebalo spakovati potrebnim stvarima (ispostaviće se da mi to nije jača strana): topla odjeća, jedne/jedine čizme koje sam imala ravne, dva para onih sa štiklom (za nekog ko ne hoda neće smetati na snijegu), nekoliko šalova, i ostale sitnice. Moj prijatelj i saigrač Dragan dolazi po mene i idemo zajedno na ovo trodnevno putovanje.
Putujemo noću, kako bi što bolje iskoristili vrijeme. Krajnje odredište je planinski vrh Rogla u Sloveniji. Usput pričamo o zajedničkim dogodovštinama u klubu, smijemo se i vrijeme brzo prolazi. Malo sam se uspavala pa mi je carinik svojim pitanjima razbio san, ali i svaki pomisao na njega. Očito mu je bilo dosadno kada je poslije Draganovog odgovora da smo oboje u kolicima i da nam nije baš zgodno izaći i otvoriti gepek, on rekao „ja ću“. Sve je pregledao, postavio nam na desetine pitanja i pustio nas. Počeli smo se polako penjati, a snijega ni na vidiku. Govorila sam Draganu da smo trebali ponijeti snijega od nas i da su sve prilike da će mi više trebati štikle nego one zimske čizme. Ukazao se snijeg, odmaralište, savršeno utabane staze, tuneli od snijega i tek tada shvatam da smo oboje u kolicima što me malo zabrine. Parkirali smo se blizu ulaza u hotel i ušli bez problema. Jesam li već rekla da su staze savršeno očišćene i utabane, pa tako ni točkovi ne šlajfaju niti tonu u snijeg. Hotel je pristupačan, topao, lijepo uređen i već se osjećam dobro.
Uspjeli smo malo odmoriti, presvući se i već su svi krenuli da se okupljaju u holu. Upućuju nas u raspored dešavanja, daju kratke instrukcije kako se skija bez korištenja nogu i to je to, krenuli smo na stazu. Uzbuđenje raste. Konačno ću skijati. Sjedam u svoj Mono-ski, napravljen baš po mojoj mjeri. Osjećaj je čudan. Upoznajemo se nas dvoje, još uvijek nemam kontrole i malo sam nestabilna. Instruktori nam pokazuju nekoliko vježbi i poslije pola sata kažu da smo spremni za prvi spust. Naravno uz pomoć instruktora. Guramo se štapovima (to sam već radila na sankama) i dolazimo na stazu. Prate nas volonteri sa DIF-a i Medicinskog fakulteta. Njima je ovo odlična praksa, nama dobra ispomoć. Na prvom spustu prati me jedan od volontera i držeći moj Mono-ski upravlja sa njim. On to ne radi samo taj jedan put već i svaki naredni jer ja na kraju uopšte nisam naučila skijati. Ali kasnije ćemo o tome. Prvi spust je bio očaravajuće lijep i naporan. Kaciga me stezala, nisam imala naočale, sve me žuljalo jer se nisam lijepo namjestila, pojma nisam imala šta radim i da li šta trebam raditi, ali je bilo tako moćno osjetiti brzinu, pomalo adrenalina, hladnoću, slobodu i uopšte imati misao da skijaš. Nisam pomenula da sam na štiklama, jer sam jedine ravne čizme koje sam imala, u zanosu dok sam se pakovala, ipak ostavila kod kuće. Ne moram spominjati ni to da su se svi smijali i da sam do kraja ove male avanture bila u centru pažnje.
Ljudi koji su, za razliku od mene, naučili skijati rade sve potpuno samostalno. Penju se na žičaru, spuštaju, kreću po stazi, vraćaju u hotel i opet se žale jer u Italiji imaš parking blizu staze i lift koji te penje direktno na stazu da ne kvasiš svoja kolica. Mene oduševljava saznanje koliko je sve lijepo uređeno i koliko možeš na snijegu biti samostalan, možda i samostalniji nego kod nas na kopnu. Iako sam mislila da mi kondicije ne manjka, grdno sam se prevarila. Poslije skijanja bila sam iscrpljena toliko da sam jedva smogla snage da večeram. Svaki dio tijela me je bolio, lice mi je bilo crveno kao paprika, mrmljala sam kako mi je već dosta i time nasmijavala Dragana koji je bio oduševljen skijanjem i jednako crven u licu kao i ja.
Sljedeće dane sam htjela prespavati ili bar presjediti u kafani, ali mi nisu dozvolili. Tako sam skijala, skijala i skijala. Padala, padala i padala. Pokupila nekoliko ljudi u pokušaju da se spustim sama. Otkačila se sa sajle koja te vuče na vrh staze. Ležala u snijegu i mislila kako je skijanje okrutno. Onda su me obećali voditi u klub pa sam počela uživati jer su se svi trudili da mi ugode. Njih petoro volontera je bilo uz mene pokušavajući me naučiti da skijam, ali i da me dižu svakih desetak minuta kada padnem. Pokušali su napraviti i kratki video zapis, ali bez uspjeha, jer svaki put kada uspijem u jednu stranu da smotam već u drugoj se ja smotam i padnem. Mislim da je svima bilo preko glave Biljane i pokušaja skijanja iako su se svi ljubazno smješkali i nagovarali me da pokušam bar još jednom. U klubu je bilo mnogo bolje. Bilo je toplo, svirala je muzika na našem jeziku, poneka slovenska i po prvi put mi je prišao momak da me pita da plešemo. Rekao je „Ja ne znam kako ćemo, ali volio bih plesati sa tobom, pa mi ti pomozi“. Plesali smo cijelu noć i bilo je veoma zabavno. Podijum mi bolje paše od snježne staze.
Vraćali smo se puni utisaka. Moje zgode i nezgode su bile prava komedija. Dragan je naučio skijati i odlučio kupiti skiju i isprobati je na našim planinama. Jahorina mu je omiljena destinacija, i meni je ali da sjedim u kafani uz vatru i pijem kuhano vino. Bila sam umorna, oduševljena i sigurna da ću se vratiti možda ne zbog skijanja, ali zbog druženja svakako. Ono što je uslijedilo po povratku je bilo objašnjavanje ljudima da se nisam sankala nego skijala. Kada me pitaju gdje sam bila na odmoru, sa kezom od uha do uha, odgovarala sam da sam išla na skijanje . “Super, sankala si se” rekli bi, a ja bih dobila istu onu crvenu boju face kao poslije skijanja. Uh, skijanje je stvarno težak posao.






