Sama do voljenog mi Trebinja

  • 115
    Shares

Neko će to nazvati hrabrošću, neko ludošću, ja to zovem ljubav. Ljubav, ta velika riječ koja je uzrok i posljedica svemu, pomogla mi je da još jedanput testiram sebe.

Volim da putujem, mnogo, svuda, na razne načine u svako doba i što dalje. Rijetke su situacije kada me je strah od nepoznatog. A kada se i pojavi, tu strah nadvlada znatiželja.

Dočekuje se Nova 2017. godina. Ne volim te isforsirane datume i ne obilježavam ih, ali koristim slobodne dane da negdje odem ili se vidim sa dragim ljudima. Iako mnogo volim snijeg, ovaj put ga nisam željela i zato sam sa prijateljima dogovarala odlazak u Hercegovinu i negdje na primorje. Kako se taj 31. bližio svi su polako odustajali iz raznih razloga. Na kraju sam ostala jedina zainteresovana za taj put i morala sam ga otkazati. „Čekaj malo, Biljana… Moraš?! Ništa se u životu ne mora!“, pomislih u sebi. Taj moj razgovor sa sobom je trajao neko vrijeme.

Pogledala sam na sat… Bilo je skoro podne. Lijep, topao i sunčan dan, misleći na Hercegovinu mogla sam osjetiti mostarski vjetar. Ušla sam u kuću i izjavila da želim ići u Trebinje… sama. Mama i tata su me gledali u čudu, a moj brat je bio oduševljen idejom. “Idi, biće ti divno, pa ti bi i na Mjesec otišla sama, a ne do Trebinja“, govorio je. Mama se najviše brinula, ali me kao i uvijek podržala. Ja nisam razmišljala kako ću doći sama do tamo niti o tome da li ću imati nekih problema. Željela sam zagrliti svoju prijateljicu kod koje idem, uživati u koncertu Osvajača, upiti hercegovačko Sunce i namirisati se mora. Ubacila sam par odjevnih kombinacija u kofer, neseser koji je uvijek spreman za put, provjerila gume i tečnost u autu, te u rekordnih petnaest minuta bila spakovana.

Sva ta situacija mi je bila toliko genijalna da mi nije bilo važno ni to što nemam USB sa omiljenom muzikom niti što sam sama i što trebam 350 kilometara preći bez zamjene za volanom. Razmišljala sam o mnogim stvarima shvatajući prednosti da putujem sama. Pjevala, smijala se i pričala sama sa sobom… Mnogo je interesantno. Maštala sam o raznim situacijama, ljudima i mjestima. Volim da sanjam na javi. Ako to radim dugo i iskreno, ostvari mi se i onda me to još više raduje tjerajući da svaki dan začinim svoj san sa nekim novim detaljem.

Prvu pauzu sam napravila u Mostaru, tamo provjereno znam benzinsku pumpu koja je pristupačna za invalidska kolica. Stajem na parking, već je pao mrak, vadim kolica, a kosu mi miluje taj toliko željeni vjetar. Odlazim u toalet i svraćam u prodavnicu koja je u sastavu pumpe. Kažem šta želim čovjeku koji tu radi da ne tražim sama. Usput se raspričam kao i obično. Razgovor uobičajeno počinje komentarisanjem vremena i sva srećna govorim kako putujem iz Banjaluke. Čovjek se učtivo nasmije i klimne glavom. Naravno da mi ne vjeruje, ali i sama u tom trenutku razmišljam o tome. Ne mogu povjerovati da se nalazim tu sam sama, da me ne boli ništa od vožnje, nisam umorna, nije mi dosadilo i tu sam, stvarno sam tu. Samu sebe bih zagrlila u znak zahvalnosti. Ulazim u auto ispijajući energetski napitak,  za svaki slučaj i nastavljam prema voljenom Trebinju. Ponovo se smijem, pjevam i oduševljavam nazivima mjesta i sela usput: Vrapčići, Žulja, Slano, Kočela… I konačno Trebinje. Zaustavila sam auto, otvorila prozore gotovo zaplakavši od sreće što sam tu i što sam sebi dokazala da mogu i ovo da uradim sama.

U Trebinju me čekao topao, snažan i dug zagrljaj moje prijateljice Milice, ukusna večera, koju je spremila za mene, te grupica novih divnih ljudi sa kojima ću ući u Novo ljeto. Ponekad se pitam da li me Bog zaista toliko voli kada me nagradi ovolikim zadovoljstvom.

– “Bleso jedna, neka si ti meni došla, mada brinula sam malo kada si rekla da putuješ sama”, priznala je Milica.

– “Kako da propustim sve ovo? Uostalom, kupila sam kapicu za Trebinje još prije petnaest dana, nisam mogla odoliti da je ne pronosam ovuda“, smijale smo se.

Koncert je bio odličan! Ludovale smo, pile vino i igrale (da, i ljudi u kolicima to rade). Upoznale sve momke iz grupe, slikale se, demonstrirale ludu vožnju u kolicima i popile još mnoooogo domaćeg vina. Plan za drugi dan je bio da idemo u Herceg Novi. Svi su bili iscrpljeni od prethodne noći, samo smo Milica i ja bile “na nogama“ spremne da idemo dalje.

– “Milice, kako ćemo same?”, pitala sam.

– “Biljana, kakvo ti je to pitanje, snaći ćemo se“, namignula je.

Ona sjedne pozadi, ja stavim njena kolica u gepek, a svoja na prednje sjedište i spakovane smo. Usput smo pričale o kolicima kao nagradi i kako to ljudima zvuči kada kažemo. Upoređivala mi je svoj život prije nego što je nezgodno pala, povrijedila kičmu i postala korisnik kolica. Kaže da joj je to promjenilo život, ali ne toliko na loš način koliko na dobar. Razgovaramo o tome kako nam zaista kolica nisu problem i kako bi sve lakše bilo da to i drugi vide, da su nam uslovi malo bolji. Ali ni to što nisu, ne sprečava nas da uživamo i konzumiramo život u svim njegovim oblicima.

Obrnut je sistem kada izlazimo iz auta, tada prvo vadim svoja kolica, pa njena. Brzo to ide. Brže izađemo npr. od žena koje popravljaju šminku prije nego što zaključaju auto. Uživamo u danu, šetamo (u redu je reći čovjeku u kolicima da šeta), slikamo se, pričamo sa prolaznicima i mještanima, ali srećem i neke ljude koje poznajem i za koje je tako mala vjerovatnoća bila da ću ih baš tada i baš na tom mjestu vidjeti. Nalazimo se sa zajedničkom prijateljicom koja je takođe korisnik kolica i zabavljamo se jedući kesten, koji ja nikada nisam znala oguliti. Smijemo se toliko da sve više ljudi obraća pažnju i odlazi sa osmijehom. Čiko, koji nam je prodao kesten, ne može da se načudi kada nam poželi ozdravljenje da ga mi ne želimo uz objašnjenje da nismo bolesne. U večernjim satima vraćamo se  nastavljajući druženje u Trebinju. Konačno upoznajem momka sa kojim se neko vrijeme dopisujem i priznaje mi da me dugo prati otkrivajući kako sam mu promijenila život. Negodujem, ali svi klimaju glavom da imam tu neku energiju. Preostaje mi samo da se zahvalim na tim komplimentima. Ujutro pijem kafu u poznatom kafiću pored nekadašnje autobuske stanice. Omiljena je, jer radi 24 sata i okuplja toliko različite ljude, svih generacija, nacija i zanimanja. Svi me ispraćaju zagrljajima, sendvičima, sređenim autom tek isparkiranim iz autopraone i pozivom da dođem ponovo.

Vraćam se sa predivnim utiscima, toliko srećna i opčinjena da sam tek u pola puta do Banjaluke shvatila da nisam upalila radio.

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

twelve + 6 =