Puštam te

  • 64
    Shares

Nije mi žao ni jednog trenutka svog života koji sam ti poklonila. Nisi tražio, ali ja volim da darujem. Poklanjala sam ti treptaje, jutarnje komešanje, misli, maštanje, crte lica svoje nerođene djece, nadimke moje „ljubavi za cijeli život“, pobjede, poraze, jutarnje zrake sunca, zalaske, omiljene pjesme, citate, poklopljene kazaljke, novu haljinu, miris tek oprane kose, novi recept, radovanje s puta, kreativni nered, novu ideju, ponekad cijeli dan…Tim poklanjanjem kupovala sam sebi snagu, održavala svoj duh jedan dug period do nastanka nekog novog u kojem ću biti jaka i bez tebe.

Nije mi žao što tvoji darovi nisu bili kao moji. Neočekivajući ništa zauzvrat dobila sam mnogo više. Narasla sam zakoračivši na još jednu stepenicu više, a ti si bio moj učitelj.

Žao mi je što sam se prevarila u definiciji tvog postojanja u mom umu. Ne zato što žalim jer si tu nastanjen, svoju kiriju si uredno plaćao. Žao mi je što sam time uskratila sebi još jednu pročitanu knjigu. Pa sam umjesto nauka, pred sam kraj završetka tog životnog poglavlja spotakla se i zaplakala od pada jer sam čitala naopako. Paše to cmizdrenje u pravom obliku, rastereti fizički kao poslije kvalitetnog treninga i razbistri misli. Tek tada bolje čitaš one zamućene stranice i okrenute naopačke. Pored toga što su rečenice jasnije, neke uočiš prvi put. Ne volim kada ih oplačem, jer se onda ti iseliš i ta mala, pažljivo uređena sobica ostaje prazna. Onda mi pomalo nedostaješ, dugo smo se družili, lijepo si je održavao, pazio na svaki dio nje, mirisala je drugačije i uvijek prijatno zvučala. Sad odzvanja, hladna je i nekako prevelika. Ne budi emocije, a to je najgori osjećaj da osjećaja nemaš. Samo neka sjećanja, forsiranje da se nastaniš ponovo i nezainteresovanost koja te kao prikovanog steže i ne možeš da mrdneš.

Ipak, u nekom malom ćošku u kojem još uvijek kuca neki damar tebe, govori da si dobro, da si promjenio ime i broj ulice, ali da si ti isti. Da me možda planiraš ugostiti da zajedno krenemo gaziti nove stepenice ispred nas jer tako naučeni da budemo sami, mnogo toga možemo zajedno.