Prvi susret sa podvodnim stanovnicima-Rose

  • 86
    Shares

U poslednje vrijeme kada negdje odem baš se radujem povratku. Mislim da sam konačno pustila korijenje u Banja Luci. I kada sam se pošteno izglila sa onima kojima sam se vratila, otvorih kofer i zapljusnu me miris mora…

Sve je to nekako spontalo počelo. Pitali su me da li želim da učestvujem u projektu „terapijsko ronjenje za osobe sa invaliditetom“ i moja radoznalost je klimnula glavom prije nego što je mozak stigao da obradi informaciju. Dodala sam kasnije tupavi uslov, da budem zgodna u ronilačkom odijelu 🙂

Prve zarone pravili smo na bazenu, kum i ja uz pomoć intruktora. Kum kaže da sam ga ja „uvukla i nagovorila“ na ovo. Kada sam ga pitala da ide sa mnom na obuku, očekujući da će negodovati, imala sam pripremljen govor ubjeđivanja, pa kada je on potvrdno odgovorio, ja sam ostala bez riječi, eto tako sam ga nagovorila :). U bazenu osim nekolicine dlaka nema šta da se vidi, ali nekom ko tek ulazi u taj svijet i dlake su zanimljive :). Prijedlog da idemo na more i ronimo je bilo ono što smo čekali i priželjkivali.

Dan prvi

Prije svakog puta ja moram nešto da obavim, ne znam kako to skoro svaki put sebi „natovarim“. Jurila sam i ovaj put do Gradiške da „ganjam „ neke papire, onda sam jurila nazad u Banja Luku da se prebacim kod kuma (sa kojim sam trebala krenuti na put) u auto i da krenemo. Ali sve je krenulo kako ne treba… ili je baš tako trebalo biti. Dok sam jurila iz Gradiške prvo je počelo nešto da kucka ispod haube, onda su se uključili svi senzori i sve moguće lampice, pa je počelo da se puši iz auta i smrdi, otkazao mi je servo (sreća imam jake ruke) i tek tada sam odlučila da stanem negdje. Uspjela sam se parkirati na ulicu između dva manja tržna centra. Pozvala sam mehaničara, rekao je doći po auto, pozvala sam i kuma da promijenim mjesto sastanka, i pojurila do toaleta u jedan od tih tržnih centara (bila je baš frka s obzirom da sam popila mnogo tečnosti). Ulazim unutra, WC u prizemlju ne postoji više, jurim ka liftu na kojem piše „LIFT NE RADI“… e na zdravlje! Smijem se i razmišljam kako mi samo fali da se upiškim 🙂 ali obzirom na dosadašnji tok dana to bi se savršeno uklopilo u scenario. Zovem sestru koja me je uočila još dok sam vozila i ona ekspresno dolazi do mene. Pješavam problem toaleta, prebacujemo stvari, grlim sestru, predajem ključeve i konačno krećemo.

Inače, na putu do crnogorskog primorja koristimo rutu koja vodi kroz Trebinje. Ovaj put smo išli: Nevesinje, Gacko, pa Bileća. Brali smo neko cvijeće po livadi onako iz auta da ne vadimo kolica, skretali na neke zanimljive putiće da vidimo šta ima i uspjeli se posvađati na graničnom prelazu sa carinicima. To me je podsjetilo na jedan kratki studentski film „danas ne izlazi“. Onda sam se sjetila jedne drage prijateljice koja se uvijek sa ne baš lijepim scenarijima života, ozbiljno našali. Jedne takve prilike pisala mi je ovako „Juče sam stavila čaj u vodu u kojoj je bila neka kiselina protiv kamenca. Kako sam prehlađena nisam ni skontala da nešto ne valja. Mada je čaj imao čudan ukus. Kada mi je muž rekao šta je bilo u toj vodi odmah smo pojurili u hitnu. Doktor kaže da je sreća što sam došla na vrijeme. Ja sam njemu rekla da je sreća što sam to popila sad sigurno nemam više kamenca po mokraćnim kanalima. Nego Biki,  pineš li ti tako nekad, nešto?“ i tako se smiješ ozbiljnoj situaciji.

Smjestli smo se u Lastvi pored Tivta. Ko želi preporučiću mu apartman, sjajan je. Domaćini su nam ostavili flašu vina pa smo i nazdravili tome što je put dobro prošao i onome što slijedi. Brane, ako čitaš, nismo popili cijelu bocu 🙂 (Brane je naš instruktor ronjenja)

Naravno da smo se poslije cijelog dana smijali svemu ovome. A možda je to samo bio uticaj vina 🙂

 Dan drugi

Jutro je bilo toplo i sunčano, more je mirisalo, ja sam i dalje šmrcala iako sam mislila da ću alergijske probleme ostaviti u Banjaluci i tada sam shvatila da sam pored alergije bila bolesna, isti simptomi alergije i prehlade kamuflirali su pravo stanje. Nisam se dala omesti, uživali smo uz doručak na obali, šetali nekoliko kilometara i već je bilo vrijeme za polazak na konačnu destinaciju u realizaciju onog zbog čega smo i došli. Ronjenje u slanoj vodi. U meni su se smjenjivali  neki čudni osjećaji. Nije to strah ni trema, to je neko uzbuđenje kad ideš u nešto nepoznato sa nepoznatim očekivanjima.

Pokvarenog auta sam se samo u jednom trenutku sjetila i radovalo me je to što nisam opterećena, a nekada sam znala biti, onda sebi pokvarim užitak sadašnjeg trenutka, pa mi bude žao. Još uvijek nemamo vremensku mašinu koja bi mi dala mogućnost da to ispravim, zato mogu da mijenjam sebe i sadašnji trenutak učim što ljepšim.

Dio puta kada se spušta prema Rosama je mnogo lijep, vidi se i zaliv i otvoreno more. Ako skrenete sa puta, ustvari ako fotkate nešto i ne pratite putokaze a isključite navigaciju jer je fotka bitnija, naći ćete se u nekim maslinama, što je isto super za vidjeti. Ne pitajte kako znam :). Parkirali smo se na neki mol i onda nas je dočekao naš instruktor pa smo dalje pješačili. U jednom dijelu je malo uža staza i ima nekih kamenih dijelova, ali mi se cimnemo na dva točka i ne razmišljamo o tome da se možemo poklizati. Pomoć ne dolazi u obzir. I ne nismo ludi, što će se i dokazati, samo smo malo šašavi :). Popili smo kafu, razgovarali, uživali u pogledu i uputili se ka magacinu sa opremom. Mnogo ronilačkih odijela i opreme, uzimamo svako svoje i idemo na oblačenje. U toaletu gdje se presvlačim je samo WC šolja, tuš baterija i lavabo…ok, već ću se snaći. To odijelo nije baš lagano za obući, pogotovo ako nemaš kapicu, a imaš dugu kosu i ne znaš kako da izbjegneš čupanje. E baš tako sam i naučila kako da ga obučem a da mi pramenovi kose ne lete po podu. Dobro je nekad nešto i zaboraviti ponijeti. Uslovi koji nisu idealni i usklađeni sa našim željama nas ili obeshrabre ili u mom slučaju podstaknu na razmišljanje, pronalaženje nekog rješenja i konačne realizacije. Nije to samo zbog kapice rečeno, onaj zanimljivi dio tek slijedi. Spustili smo se do mola. Naravno da je dvoje ljudi u ronilačom odijelu koji sjede u kolicima privuklo pažnju prisutnih i tako smo dobili publiku. „Ući ću ja u vodu, a vi skačite sa mola“ rekao nam je Brane naš instruktor. I tako, sa kolica na mol, sa mola njemu u naručje. Buć, pa ovo je super, prvi put skačem u vodu, i još odijelo ne dozvoljava da tonem, mogla bih ovako cijeli dan :). Plivamo i uživamo u vodi koja je po Celziju imala idealnu temperaturu. Nabacujemo bocu, tegove, masku i sve je spremno. Valjda sam i ja. Ne smijem iznevjeriti posmatrače 🙂

Kad se glava nađe ispod površine vode, sve što je iznad nestaje. Ozbiljno vam kažem, ni sama nisam vjerovala. Neko čudno psiho-fizičko oslobođenje. Probudila mi se radoznalost u nekim čudnim količinama. Na samo dva metra dubine neki drugi svijet se nalazi, neka druga bića. Očarano sam ih posmatrala i nisam puštala šipku od metalnih stepenica koje su iz vode vodile ka molu. Prvi je dan, imaću kad roniti dublje. Tu gdje sam se usidrila  stanovale su neke kraljevsko plave minijaturne ribice (možda su na nekom njihovom morskom dvoru), pa neke sa prugama, onda pored mnoštva malih jedan veliki morski jež (možda je on neki kralj), tu su bile i neke spilje male u kojima su isto bili neki stanovnici koji se nisu mrdali iako sam ih izazivala lampom,  i jedan čarobni štapić ispao nekom djetetu u to malo carstvo. Ne znam koliko vremena smo proveli u vodu, smrežurali su mi se prsti, iako je taj dan voda bila veoma topla i mirna, počelo je biti hladno, sunce je krenulo na počinak i instruktor nam je rekao da bi bilo dobro da izađemo.

U redu, izlazimo. Ali kako izaći?

Svi su nešto počeli po onom molu da se komešaju, nudili su nam pomoć ali Brane je rekao da ne treba, izgleda da se i on previše opustio ili je samo vjerovao u nas. Ja sam rekla da ću da se popnem uz merdevine za koje sam se držala, a kum je rekao da će uz uže kojim je neki čamac bio pričvršćen za mol. Brane je rekao ok. Ostali su govorili kako se niko nikada tako nije popeo. Ok, pa šta onda, mi ćemo biti prvi. I bili smo. Odijelo je samo teško nekoliko kilograma i još kad se napuni vodom i kada se mišići malo umore, cijela težina tijela se dosta uveća, pa je izlazak tražio malo dodatne snage, ali smo upjeli. Ja uz te metalne stepenice, jednu po jednu, kum uz uže kao neki alpinista. Definitivno nam je sledeća sportska disciplina neka penjačka :). Svo troje smo bili zadovoljni. „Sutra ćemo u veće dubine, do desetak metara. Našli smo sistem ulaska i izlaska i sve smo riješili“ rekao je Brane. Povjerenje je ključ svih dobrih odnosa to sam već shvatila, i ponovo se ispostavilo kao tačna teorija. Kratko smo se još zadržali u Rosama i krenuli smo u Lastvu. Zalasci na moru me uvijek inspirišu. I ne znam da li da pjevam, pišem ili slikam. Možda najbolje ne raditi ništa, samo se prepustiti.

Bila sam u srednjoj školi kada je  Pomorski fakultet iz Kotora radio na nekom projektu i Tina je bila uključena u tu priču kao i ja. Tako smo se upoznale, krstareći bokokotorskim zalivom, tamo gdje se filozof u filmu Lajanje na zvezde udvarao Danici :). Imala sam i kolektivnu izložbu slika tada i tako se ona uvukla u moj život. Nismo u međuvremenu mnogo komunicirale. Onda mi je ona pomogla organizovati kuminu promociju knjige u avgustu ove 2019 godine i tako smo se nakon 14 godina ponovo zagrlile. Sad nam je i ovdje bila domaćin. Pričali smo joj o prvom malom zaronu na moru, slušala nas je pažljivo i radovala se zbog nas. Prijatelji su dragulji čiji sjaj ozari dušu, svetionici kojima hrliš u susret kad se izgubiš, njihovi zagrljaji su topli i ljekoviti, a postojanje sigurna luka.  Tinu ovo veče vidim peti put u životu, a svojatam je i radujem joj se kao da smo se tih 14 godina intenzivno družile. Živjele smo svaka svoju priču, ne uvijek bajkovitu, ali smo izrasle u dobre vladare svojih života. Možda nas je upravo to ponovo spojilo. Znam samo da sam tad a i sad u njenim plavim očima vidjela mnogo lijepih osobina.

Poslije šetnje i limunade, vratili smo se na počinak i dogovorili sa Tinom da se vidimo na večeri poslije sutrašnjeg ronjenja.

Zaronili smo ponovo. Ovaj put u svijet snova…