Dan treći
Budim se kao i predhodnog dana u sedam. Ne navijam sat i paše mi to. Pijem kafu, doručkujemo kum i ja i nestrpljivo se spremamo za polazak. Danas je smjena u kampu. Biće novih lica, a i nama dolazi ispomoć još jednog intruktora pa ćemo lakše roniti svi skupa.
Već uhodani, baškarili smo se po obali. Novi ljudi donijeli su novu dozu znatiželje. Idemo iz početka. Brane nas dočekuje, mi skačemo. Nivo vode je niži u odnosu na predhodni dan pa je i skok bio bolji. Očekivala sam aplauz za ovo 🙂 . Oprema na leđa, tegovi i konačno pravi zaron.
Pod vodom mi ne trebaju kolica i jednako se krećem kao i ostali, hej, ne smetaju mi ni stepenice, ni kamenje, uvale, ništa. Ja lebdim. I da, baš lebdim 🙂 , Brane ostaje ispod mene a ja nekontrolisano idem ka površini, izranjamo i pita me da li je sve u redu. Shvatamo da nemam dovoljno tegova. „Sačekaj idem ti izroniti kamenja da stavimo u džepove“ govori i nestaje ispod vode. Ne znam koliko kilograma u tom trenutku ima na mojim leđima, oko kukova, po džepovima, ali konačno tonem, kako god to zvučalo 🙂 . Pritisak u ušima, čitam u glavi redove iz priručnika, stišćem nos i duvam najjače što mogu, puca sve ali pritisak nestaje, borim se malo sa balansom, umirim se, umirim disanje i počinje pravo ronjenje. Idem prema jatu nekih ribica, ne mogu da im ocijenim veličinu jer slika nije realna kada se gleda kroz masku. Brane pronalazi neki dio tanjira na kojem je nešto naslikano, pokušavamo kominicirati nekom mimikom i jedino što mi smeta kod ronjenja je što ne mogu da brbljam. Njima paše jer mnogo pričam pa su mi rekli da će mi dati masku sa mikrofonom ali samo meni, niko ne želi drugu, pričaću sama sa sobom 🙂 . Pored opet nekih interesantnih primjeraka riba, vidim nešto na kamenu duguljasto, usko, šareno i ne pomijera se. Pokušavam dodirnuti to biće, ali nekako ne uspijevam. Poslije mi kažu da je to crv. Ja sam zaboravila da maska uveća figuru pa sam pomislila „wou vidjela sam džinovskog crva“ 🙂 . Kum je izronio malu morsku zvijezdu, pokloniće ju kumi kaže. Sva sam se raspilavila. Treba držati jezik za zubima i ne odati ovo kumi kad se budemo čule. Romantika za top deset. Brzo je prošlo to vrijeme koje smo proveli ispod površine. Koliko god željela, nisam imala snage ostati duže. Svi smo se složili da je vrijeme za kopno.
Opet isti sistem izlaska, stepenice i uže. Juče sam zaboravila haljinu u podrumu pa mi je danas dobro došla. Sva garderoba mi je bila mokra ili korištena. Sve manje stvari nosim na put. I nekako mi je poslije malo nižih temperatura u Banjaluci bilo čudno da pakujem ljetne haljine, pa sam imala dva duksa i jednu haljinu u koferu. Predložio nam je Brane vožnju čamcem i jednoglasno smo rekli „da“. Momci su nam pomogli da uđemo u čamac zajedno sa kolicima i pomislih „Bože, pa ovo se sve ljulja“ ali naravno, povjerenje je ključ svega, kao što rekoh (i ja svašta pričam 🙂 ). Brane je dao komandu da se držimo čvrsto i dodao gas. Vrištala sam u intervalima jer bi nas svaki put kada skočimo na talas isti zapljusnuo „sreća pa imaš tu suvu haljinu“ zezali su me. “Trkali” smo se sa kruzerom, zavlačili se u podmornički tunel i opet skakali po tim valovima, stvarno sam mislila da ću napraviti salto, kočnice na kolicima slabe, snaga me izdavala od smijeha, sve je bilo mokro pa čak i moja suva haljina 🙂 . Došli smo čitavi i na čamcu, momci su nas iznijeli na obalu. Jedan od članova kluba poklonio je meni i kumu po jednu lulu koju je izronio. Divno, imam lulu i dio nekog tanjira, ne može bolji podsjetnik na ovaj vikend. Haljina se osušila, na meni je bilo pola kilograma soli (ne pretjerujem jer su i kolica dio mene, a njihova crvena boja pretvorila se u bijelu) a misli nikako nisam mogla pohvatati. Sjeli smo u namjeri da malo popričamo o provedenom danu i tako smo svi ćutali tih pola sata. Ja mislim da smo mnogo toga rekli.
Tina nas je čekala u Kotoru. Odvela nas je u jedan veoma lijep restoran sa kojeg se pružao pogled prema oba kraja zaliva. Sunce je opet svojim zalaskom najavljivalo završetak još jednog dana. Bilo je mirno i tiho, mirisala je riba i more, okruživalo me je dvoje dragih ljudi, veče je mogla da počne sa svojim čarima. Pjat koji smo naručili za večeru imao je raznovrsnu ponudu morskih stanovnika. Nisam ljubitelj takve vrste hrane, ali sam ovaj put odličila da ću se odvažiti i probati više te školjke. Pa valjda me neće ujesti i nije zatrovana i nije toliko baš neukusna i nije žilava ni ljigava, uh… stajao je taj komadić na mom tanjiru neko vrijeme. Zažmirila sam i ubacila komadić u usta i počela da žvaćem. Školjke zapravo daju miris moru i tako mi je u ustima bio ukus mora i začina valjda nekih. Niije bilo strašno, ali nisam željela više ni zalogaja i definitivnio i dalje to neće biti moj odabir obroka, ali eto probala sam školjke prvi put u životu, pomjerila sam svoje granice i toleranciju prema hrani, nabacila petaka Tini i krenuli smo u šetnju. Duž obale u Dobroti drveće raste iz onog kamena koji služi kao ograda koja odvaja plažu i cestu/ šetalište. Uvijek me fasciniraju po Hercegovini i Crnoj Gori takvi prizori. Kuda se sve te biljke probijaju i u kakvim (ne)uslovima se rađaju i opstaju. Za mene je sveto to kameno tlo po kojem su vijekovima sa patnjom hodili ljudi i isto kao te biljke opstajali. Dok se šetamo dodirujem kamen, a vjetar mi pomaže u guranju kolica pa mi je potrebna samo jedna ruka. Nailazim na malu smokvicu koja viri na tom prelazu kamena i asfalta (parapeta), negdje iz dubine pripomaže joj neki komadić zemlje. Žao mi je da ju čupam, ali ne idem odavde bez nje. I kao u onoj dječijoj priči „baba za dedu, deda za repu…“ kum mi je pomogao i našla se u mojoj ruci. „zvaće se Tina“ odlučila sam. Iza nas je ponosno stajala crkvica i kuća kapetanske porodice Radimiri. Neke od predmeta njihove zaostavštine sam imala priliku vidjeti u Galeriji solidarnosti. Bokelji su prihvatili dosta mletačkih riječi za vrijeme vladavine Venecije. Tina mi je obećala kupiti riječnik sa bokeljskim izrazima. A ja pokušavam danima upamtiti da je mol „mulo ili ponta“ i da je moja smokvica narasla iz „parapeta“. Gledam u more, gasim svjetla po obali i pokušavam zamisliti taj period kada je porodica Radimiri udisala ovaj vazduh, dodirujem ponovo kamen i osjećam neku struju kroz tijelo. Nekad zaista ne razumijemo ono što nam je ispred nosa i odlazimo ili možda bježimo u potrazi za nečim što već imamo. To ne znači da ne trebamo putovati, seliti se, istraživati, samo malo bolje shvatiti šta mi to imamo u sebi i oko sebe. Svi se usresredimo na ono što nam fali, pa to povuče niz reakcija koje nisu baš uvijek prijatne. Ako krenemo od onog što imamo pokrenućemo osjećaj zadovoljstva u sebi i lakše će nam biti koračati u susret novim izazovima zahvalni za ono što već posjedujemo. Na tom malom komadiću planete nam zemlje, srela sam još jednog poznanika iz perioda srednje škole i mog druženja sa Kotorom. Prepoznala sam ga kada mu je vjetar podigao šiške i otkrio lice. Potvrdila sam svoju teoriju da su mi slučajni susreti dobar putokaz i otkrila da rastanci mogu biti lijepi. Tina nam je obećala doći za vrijeme novogodišnjih praznika i ja se već radujem ponovnom susretu.
Ta noć mi je donijela miran san, pa sam odmorne oči otvorila u sedam, opet. Kum i ja smo popili kafu i sabirali utiske, pričali, ja o svojim roditeljima i njihovom teškom životu ali poštenom i punom ljubavi koju su prenijeli i na mene. On o svome djedu, poštenom i vrijednom, koji danas najviše voli piti CocaColu i kada mu kupe fantu on pita „a zar nije bilo onog crnog“? Plakala sam. Bila sam srećna i zbog toga sam plakala.
Da vam sad nastavim o našem povratku kroz Trebinje i čupanju nekog kaktusa sa sitnim bodljama koje me i sad peckaju i kumovoj izjavi „tako je neka budala donijela ambroziju“ 🙂 , ipak neću, nema se šta mnogo reći, povratak rezervišem za razgovor sa sobom… bacila sam kaktus, povadila bodlje, javila se mami da stižem (znam da čeka i brine), javila se i svojoj kumi i pustili smo muziku,pustila sam i misli da lutaju po kamenim brdima Crne Gore, vinogradima u Popovom polju, pa da se opet vrate moru…
„ Biljo, hoćeš jesti, punila sam paprike sa mesom, ti to voliš“ čula sam mamu iz kuhinje. Spuštam kofer na pod „hoću majko malo, nisam mnogo gladna, u koferu je prljav veš pa kad stigneš“ …