Vanja je moja urednica i drugarica. Kada ne škrabam o svojim avanturama, onda se uozbiljim na portalu eTrafika. Ona je stalno u nekim akcijama. Ja se trudim koliko mogu da to ispratim. I tako je organizovala humanitarni rafting za jednu porodicu. Živim u Banjaluci oko 20ak godina i nikada se nisam spustila niz Vrbas. Naravno da sam se odmah prijavila.
Okupljanje u poslijepodnevnim časovima. Ne frkišem, imam dosta poznatih ljudi oko sebe, a i momci iz RK Buka su dobro raspoloženi i ulijevaju povjerenje. Stigli smo kombijem do mjesta odakle treba da se krenemo spuštati. Smjestili su me u čamac, pomogli mi da obučem opremu i zezali da će mi prodati kolica kada sam spomenula da koštaju 6000 KM. Morala sam im vjerovati da to ipak neće uraditi. Dobili smo i skipera, koji nije bio u toku da ja ne hodam. Pitao je „imate li svi vesla“ gledajući u mene? Klimnula sam glavom iako nisam imala veslo i jedina sam sjedila u čamcu. Ponovio je pitanje, ponovo sam klimnula glavom i nasmijala se. Trebali smo krenuti. Čamac se nosi do rijeke. Svi su prišli da pomognu nositi čamac, a mene je skiper zamolio da izađem iz istog. Smijala sam se i rekla da ne mogu, da ne hodam. Valjda je zbog mog smijeha bio nepovjerljiv, još jednom mi rekao da ustanem i pitao da li sam ozbiljna? Kada sam rekla da jesam, izvinio se i mogli smo da krenemo.
Spust je bio više nego zanimljiv. Zezali smo jedni druge po svim osnovama. Neki su zavšili u vodi, drugi su se izvrtali po čamcu, ja sam uživala u prirodi, pažnji ljudi koji su bili sa mnom u čamcu i prirodi oko nas. Dovikivali su nam sa obale, mahali, nekima su bacali i piće.
Stigli smo do slapa. A zašto je to bitno? E, pa tu se putnici iskrcavaju i pješače 200tinjak metara i onda se ponovo ukrcavaju u čamac. Ja, gospođa, ostajem u čamcu. Skiper mi kaže da se ne bojim i ja mu potpuno vjerujem. Izvidio je teren i umio se hladnim Vrbasom. Uradila sam isto, kontam, možda je to za sreću. Spuštamo se bez problema i jedina doživim bar malo adrenalina jer je Vrbas bio prilično plitak i brzaci na koje smo nailazili su bili pitomi. Na odredište stižemo nakon tri sata bez poteškoća i ukrcavam se u svog merdžu (kolica tako zovem).
Presvlačim se i nastavljamo druženje u Buku. Bila sam prilično umorna i prijedlog da idemo kući mi je godio. Pozdravila sam se sa ekipom i krenula. Samouvjereno se zabacila na zadnje točkove i krenula da klizim, ali bukvalno klizim na dva točka. Izgubila ravnotežu i napravila kolut unazad, Bože pa i kolut mi je naopako. Taj sekund traje vječnost. Već zamišljam scenario i zlo mi je. Uh, uspravljam se u sjedeći položaj, bijesna na sebe, na travu, na noć, nepažnju, na sve. Pa kako da padnem? Pritrčavaju mi dvojica muškaraca i jedna žena i nevjerovatnom brzinom vraćaju na kolica. Mislim da su to ljudi koji su se spuštali u drugom čamcu, ali od sramote ih ne gledam u oči. Pitaju me da li sam dobro, ja promrmljam da jesam. Mislim, da sam se zahvalila i krenula u pravcu auta da što prije nestanem. Ide ta žena za mnom i govori mi da mi je ispao ključ. Jao zemljo, otvori se. Pa znam da i drugi ljudi padaju, ali moje salte da gledaju, strašno.
Sanjam isto to veče kako me snimila kamera. Možda je to zbog kamere koja je bila u garaži dok sam se presvlačila (skontala sam je na vrijeme), presmiješno izleda pad. Ujutro od koleginica dobijam kometare: „ Jao zašto te neko nije snimio da se dobro nasmijemo“, „ Šta ima veze i selebritiji imaju blamove“ i „ ma meni je to baš smiješno, iako si se mogla povrijediti“. Dovoljno me utješilo ovo da se eto odlučim pisati da mi je baš blam kada se prevrnem sa merdžom.
P.S. Prikupili smo 1240 km. Isplatilo se praviti kolutove. Razmisliću o tome kao atrakciji čije se gledanje naplaćuje.