Prvi dio
Odmah da kažem da nisam kradljivica, ali nisam odolila da ne ukradem naslov od Snježe (moje cimerke sa ovog neobičnog putovanja).
Ludilo na poslu, žurim da sve pripremim, odem do frizerke i stignem napraviti obećane kiflice za put. Ubacujem u petu i sebe i auto. Mama je zamijesila tijesto i pomaže mi pri pečenju pa se stižem i istuširati. Iako su temperature prilično visoke, pakujem svoju poznatu dekicu i jastuk, noći mogu biti jako hladne.
Stižem na mjesto polaska. Euforija vlada kod svih, pozdravljamo se, vučemo tonu opreme sledećeg sadržaja: kolica sportska i sobna kako ih mi zovemo (kao cipele za svaki dan), torbe sa civilnom garderobom kao i sa sportskom, deke, jastuke, hranu, piće, skupljaju se neki sponzori pa i oni donose ića i pića. Tu je i alat za kolica, medicinski rekviziti-prva pomoć, i još mnoštvo toga. Ukrcavanje traje. Imamo svi po dva sjedišta, autobus je jako udoban, a mi se nismo ni smjestili već smo počeli praviti plan šta se prvo jede. Prosuše bokal vode za nama, poželiše nam sreću i krenusmo.
Za ovo putovanje koje samo u jednom pravcu ima oko 3000 kilometara, kriv je jedan igrač koji se boji letiti avionom. Dobro nije samo to razlog, ali jedan od razloga. A mi se volimo, volimo i poštujemo njega i eto autobusa.
Kiflice se pojedoše odmah. Bile su sjajne, pitajte svih 26 ljudi. Pa eto, ako bi se neko ženio 🙂 .
Pošto smo krenuli uveče, nekoliko sati smo pričali i onda smo svi potonuli u san, osim vozača, naravno. U jednom trenutku se budim, čuje se samo muzika i kolega koji sjedi ispred mene, lagano hrče. Nasmijem se avanturi koja nas čeka i nastavim spavati.
Jutro, Sunce, Kan (Cannes), more… Nica nam je prvo odredište, ali smo došli dosta prije ugovorenog termina i ne možemo ući u hotel. U Kanu se održava najveći filmski festival u svijetu što posjetu čini još zanimljivijom. Meni je dovoljno da vidim more. Pjeskovite plaže na Azurnoj obali obećavaju da ću spakovati lijepe uspomene sa ovog putovanja. Sa starog grada namiguje sat, a široke ulice koje su u ovo doba prazne puštaju da se još malo šepurimo prije pokreta do Nice.
Prvi dan, umor nije prisutan uopšte, pa odmah poslije smještaja u hotel, jurimo u obilazak grada. E, sad nastupa moja cimerka. Ona obožava da putuje, govori nekoliko jezika, zabavna je i dosta dobro se razumijemo. Zagarantovano znam da ću uz nju još dva puta biti luđa i spremnija na avanturu. Odlučujemo se za tramvaj da odemo do grada. Oduševljena sam pristupačnom stanicom kao i time da unutra imam posebno mjesto za kolica, ali ne samo to, tu su odvojena mjesta za starije ljude, majke sa bebama i svi to poštuju. Predivne fontane, obala, radnje sa mnogo zanimljivih sadržaja… a hrana.. Tu definitivno jedem najukusniju pizzu u životu i čudim se jer bi to trebalo biti u Italji. Sir je taj koji joj daje savršen ukus. Hrana, ljudi, muzika, more (da ne zaboravim) i dok upijam sve zvukove i mirise otvorim oči i uhvati me ushićenje. WC za OSI (osobe sa invaliditetom) u običnom malom restoranu na plaži. Znam da je bez veze pored svih ljepota u Nici pričati o WC-u, ali meni je to zaista važna stavka. Razmišljam, baš je šteta što nemam potrebu da ga koristim sad. Vraćamo se pješaka i mnogo godi. Žao mi je što nemamo vremena da vidim stari grad koji je rimsko regionalno središte, ali vratiću se nekad obećavam sebi. Poslije večere i šetnje krećemo u potragu za nekom radnjom da kupimo pivo, ali bezuspješno. Kao što sam na početku rekla, autobus je pun ića i pića, mijenjamo pivo za rakiju. Sjedimo ispred hotela i pijuckamo. Smijemo se, pomalo galamimo i naravno jedini smo koji to čine. Nudimo rakiju i prolaznicama, ali oni odbijaju, baš ne znam zašto hahhaha.
Dan drugi ili treći, već na samom početku nastaje pometnja. Da li je dan ili noć, koji je uopšte dan? Koje je godišnje doba? U isto vrijeme smo nosili jakne i kratki rukav majice. U kojoj smo državi? Autobus nam postaje kuća tih dana. Velike kartonske kutije služe kao sto. Na njima sjedimo, jedemo, pijemo i igramo karte. Neki čitaju, neki slušaju muziku, svako ispunjava vrijeme na svoj način. Niko ne smije da spava jer ovi što su budni smišljaju razne načine buđenja. Čitam Gospodara prstenova i slušam „Kosmos“ od Sopota, vozim se nekim zanimljivim predjelima od Francuske prema Španiji, umotana u svoju dekicu i kontam kako mi je super. Kolega iza mene čupka mi kosu i znam da moram skinuti slušalice, odložiti knjigu jer on ne misli da me pusti. Zabava je u toku 🙂
Nastaviće se…
