Drugi dio (Ovo sa dijelovima sam ukrala od Srđana Šajinovića, sjajnog blogera-easttothesun)
Opet kažem, nisam kradljivica.
Vozimo se cijeli dan i stižemo u Zaragozu. Tražimo hotel, vozimo okolo nekog kompleska, navigacija govori da smo tu, ali mi ne vidimo naš hotel. Spuštamo se u neku garažu, kružimo ponovo, tu je autobuska i željeznička stanica iznad njih su hoteli. Svi se iskrcavamo i ulazimo u lift, penjemo se jedan sprat i ponovo ne nalazimo hotel. Naravno svi se smijemo onako grupisani čitamo reklame, ali ne ide. Kroz neko vrijeme shvatimo da ustvari stojimo ispred ulaza u naš hotel. Unutra je tek tarapana. Razdvojeni smo po spratovima i paviljonima. Mi koji smo u kolicima imamo sobe koje su u potpunosti pristupačne i jednostavno ih je naći. Ostali moraju koristiti dva lifta i nekoliko hodnika pa se neki već u startu gube. Ulazimo u sobu i prosto ne mogu da vjerujem da je svaki detalj sa pažnjom uređen za nekog ko je u sjedećoj perspektivi. Pa nisam ni znala šta mi sve treba 🙂 . Kupatilo je veličine sobe, a soba je ooogroooomna. Zatečena sam i stalno meljem Snježi o tome. Bacamo stvari i sebe po našem malom nekolikočasovnom zamku 🙂 . Spuštamo se do recepcije, naručimo pizzu i smišljamo plan kako ujutro do deset sati da obiđemo cijeli grad.
Sedam sati, Snježa i ja jedine na doručku. Prosto ne znamo šta bi jele (zaboravih reći da sam najljepši miris peciva osjetila u Nici) svega ima, uzimamo samo po zalogaj da probamo što više okusa. Pozovemo taxi i krećemo u nadi da ćemo vidjeti cijeli grad u tako kratkom periodu…
Mi, perači ulica, Sunce tek probuđeno krmelja iza oblačaka, i poneki prolaznik žuri valjda na posao. Eto, ja sam na četiri točka, ali Snježu je gotovo nemoguće stići. Očarano gledam u baroknu baziliku Nuestra Señora del Pilar (guglala sam naziv). Satima bih mogla samo sjediti pored nje i diviti joj se, ponekad samo preći na drugu stranu i vidjeti koliko je moćna, raskošna i ponosna i sa te druge strane. Ali Snježa je već uveliko grabila ka drugim znamenitostima govoreći mi da ćemo gledati fotografije. Zaista u samo dva sata obilazimo gotovo cijeli centar grada i nešto malo oko njega. Zaragoza se nalazi na desnoj obali rijeke Ebro koja je dosta mutna (ne znam da li je takva inače), pa mi to malo kvari utisak, ali tu su mostovi koje ja mnogo volim pa sam taj detalj zanemarila. Uspjevamo kupiti i magnete i vratiti se na vrijeme da pokupimo stvari iz hotela. Ponovo svi u našu privremenu kuću. I uvijek je to posebna priča kada je u pitanju ukrcavanje i iskrcavanje. Treba nas sve unijeti spakovati kolica, stvari, dodati svima ko šta hoće i šta mu treba i tako cijelim putem. Uhodana ekipa, sve to ide brzo pa nam nije ništa neobično. I opet cijeli dan vožnje. Stižemo u večernjim satima na odredište, Badahos.
Sve vrijeme prati nas i snimateljska ekipa tako da ostaje sve zabilježeno, pozdravi mami , tati, babi, komšijama, Hugi, Hugolini i malim Hugićima. Jaoooo, pa ja vama nisam rekla ko smo to mi. Mi smo KKI Vrbas (košaka u kolicima). Krenuli smo na završno evropsko takmičenje Evrolige 3, jer smo u Banja Luci bili prvi u preliminarnom dijelu pobijedivši pet evropskih ekipa.
Ovo su posebni doživljaji. Mnogo klubova i vrhunskih sportista na jednom mjestu. Puno iskustava, novih lica, dobrih utakmica, postaću i pjesnik kako sam krenula rimovati. Utakmice naporne, izuzetno teške. Protivnici su sa mnogo boljom opremom, a samim tim i spremnosti zbog boljih uslova u kojim treniraju. Plasiramo se na peto mjesto. Da li je moglo bolje, niko od nas nije siguran. Da li je malo, nije. Dvije pobjede i dva poraza sasvim je zadovoljavajuće.
Bilo kako bilo, uživamo u Badajozu. Veoma je lijepo uređen, prostran i što je najvažnije njegovi stanovnci su veoma zadovoljni životom u njemu. Sve se odvija lijepo i polako. Saint John Babtist katedrala i ponovo moje oduševljenje. Sjedim ispred nje, drvo narandže mi pravi hlad i dok se plodovi narandže kotrljaju po strmoj ulici, ja pomislim da je to raj. Uhvatiš sebe u onom trenutku SAD i OVDJE i oni su stvarno posebni i ostaju duboko urezani. Prvi put jedem morskog psa i stvarno mi je ukusno iako nisam ljubitelj morkog menija (nisam ni znala šta jedem dok nismo završili sa večerom). Sporazumijevamo se rukama i nogama, neki samo rukama (mi koji smo u kolicima 😉 ). Imamo situacije kada niko ne zna engleski, pa nas spašava osnovno znanje španskog koje su nam donije sapunice. Badajoz se nalazi na samoj granici sa Portugalom i mi prelazimo dva metra granice, eto da ne kažu nismo bili i tamo 😉 . Tih nekoliko dana (rekoh da nemamo osjećaja za vrijeme) je prilično svježe, čak ponekad i hladno, jako. Ja sam se nekako nadala toplijim danima, kraj je aprila, Banja Luka nas je toplo ispratila u još (trebalo bi) toplije krajeve. Prsluk „za svaki slučaj“ mi je bio svakodnevna odijevka. Pozdravljamo Badajoz i krećemo kući.
Ponovo ušukana razmišljam, ovaj gradić je toliko sličan Banja Luci. Mi imamo sav potencijal da budemo jedan lijep i uređen grad i da smo svi zadovoljni. Sa druge strane ni ovdje nije sve sjajno. Banja Luka može da se diči danas svojim pristupačnim sportskim dvoranama dok to ovdje nije bio slučaj i baš nas je iznenadilo.
Opet neko čupka kosu…
I…
Pa nastaviće se…
