Otkud mi pravo žaliti se?

  • 84
    Shares

Svjetlost koja je dopirala ispod do pola spuštenih roletni sudarajući se sa onom koja se nazirala iz hodnika, razbijala je tamu noći. Miješali su se zvukovi ventilacije iz kupatila, bakino hrkanje koja je morala sve vrijeme ležati na leđima, jauk mlade djevojke  prouzrokovana jakim i konstantnim bolovima, dozivanje supruge Nade, psovanje docimera jer mu buka koju proizvodi galamom ne da spavati i neka lagana muzika sa kraja hodnika. Vrata su svima odškrinuta i ponekad je nemoguće zanemariti sve to ako san ne želi da bude vaš saveznik. Budi se i moja cimerka. Divna bakica od osamdeset tri godine. Kaže da je srećna ako uspije tri puta po pola sata u toku noći da odspava. Priča mi kako je hodala po snijegu, noću, kilometrima, da bi stigla ujutro djeci u školu. Bila je učiteljica. Voljela je svoj posao i nije marila za tim koliku žrtvu treba da podnese. Nije imala sat, ponekad ni hrane, ali ljubavi napretek. Bog je nije obradovao unucima, ali je sinovi mnogo vole i poštuju. Muž je otišao na počinak nakon teške bolesti. Doselio joj se Parkins. Napreduje stalno, lijepo mu je u koži tog divnog bića. Iako je Parkins nezgodan gost, ona je preuzela kontrolu nad njim. Uviđajna, jede u sobi da Parkins ne bi prosuo hranu iz kašike, a narod k’o narod u sve zagleda. Skromna i zadovoljna svime što ima, nisam čula ni jednu riječ kojom se žali. Zove me „Čigra“, ni jedno neumjesno pitanje mi nije uputila i kaže da su mi kolica baš ušćuperna. Pričamo o politici, djeci, mladosti, starosti, strpljivosti… Pazimo da ne povrijedimo osu koja je zalutala u našu sobu i uspijevamo je zajedničkim snagama vratiti na slobodu. Ja je lovim na papir jer njoj Parkins trese ruke, a ona meni otvara prozor, jer ga ja ne mogu dohvatiti. Počela sam je zvati svojom bakom.
Kada dugo pričamo kaže da pretjeruje (misleći da me zamara ako konverzacija traje duže od dvadesetak minuta) i da ode da mašta, tako lakše zaspi. Dok ona luta svojim poljima mladosti, ja se vraćam svojim analizama svega što proživljavam u toku rehabilitacije.

Mislim o vezi koja se stvori (inače najjačoj u redu onih koji učestvuju u procesu rehabilitacije) između fizioterapeuta i pacijenta. Posvećenost poslu, kako mu se pojačava volja za radom, inspiracija i motivacija kada dođe do interakcije pacijent-terapeut. Sa njim nema kompleksa, on te vidi u izdanjima kada si zadovoljan sobom i kada nisi. Opušteno i slobodno razgovoraš o svim pratećim problemima, prevazilaženjima, ali i onom što ti ne da mira i sa čim se teško miriš. Pred njim pokazuješ slabosti i istrajnosti. Ponekad zaplačeš, slomiš se ili te bol natjera na suze, osjetiš se tako slabo i nemoćno, on te u isti mah vrati iz tog stanja, sitnim malim pažnjama, zagrljajem ili riječima da je sve u redu… Tada se osjetiš zaštićeno, kao ona mala osa, bakina i moja… Mali podvizi koji ponekad spašavaju velike životne odluke. Eto, možda najbliže, baš on, bliže i od nekog mnogo bliskijeg i intimnijeg, vidi sve moje mane i pokazuje da je moja ličnost iznad toga. Tada, ništa više ne boli. Ni tijelo iscrpljeno od terapija, ni duša taknuta kompleksima, ni ogledalo koje vrišti „Pogledaj se na šta ličiš u svim tim položajima“… Ništa, samo osjećaj topline, ljubavi i zahvalnosti.
Na ručku malo više posmatram ljude koji su tu. Zapazila sam posebno jedan bračni par. Dotjerana gospođa, našminkana, uvijek obučena u tako divno sklopljene odjevne kombinacije, sa uređenom frizurom… Njena kolica gura isto tako uglađen stariji gospodin koji se brine o svojoj supruzi. Ponekad je i hrani kada to ne može da čini sama. Vraćaju vjeru u ono „Dok nas smrt ne rastavi“.
Volim se šetati poslije ručka, kada me umor ne savlada. Činim to sama, iako volim društvo, ovdje je tako inspirativno odvojiti malo vremena samo za sebe. Pomislim koliko je život lijep, ali za nekog zna biti i okrutan, ovdje to mnogo više osjetim vidjevši kroz mnoge primjere. I otkud mi onda pravo da se ikada žalim? Koliko je samo ljudi koji bi voljeli biti u mojoj situaciji. Nekima bi značilo da bar mogu samostalno izaći napolje, a ja eto pređem i do deset kilometara svaki dan. U prirodi je čovjek najbliži sebi, zato se volim osamiti. Tako najviše čujem sebe, čak i kada šapućem. Svaki put naučim nešto novo, spoznam i upoznam svoje biće.
Predveče čitam knjigu. Ali ovoga puta jednu zaista veliku i toliko moćnu da se može nazvati lekcijom života. „Izgubila životnu bitku, pobjediće Laforinu bolest“, pisala ju je jedna velika žena i majka Snježana Gajić. Čitam je pažljivo bojeći se da neku riječ ne doživim, da mi ne promakne ili ne shvatim. Komentarišem kasnije sa mještanima, koji su sada moji prijatelji i razmišljam koliko knjiga još treba da kupim i kome sve da ih poklonim. Svoj primjerak sam ostavila u dobrim rukama.
Učim o slobodi i teškim uslovima života ljudi koji su na selu. Zavidim im ponekad na životu sa priprodom, iako i sama znam koliko ona zna biti nesavladiva. Sila je to protiv koje se ne možemo boriti i kada pomislimo da smo je nadvladali, vrati se jača, ponekad i okrutna. Sve mi to zaslužimo nemarnošću i lošim ophođenjem prema majci života. Ali kada je osluškujemo, njegujemo, prepustimo se njenim valovima, doživimo prosvjetljenje sopstvenog uma. Čula se probude i zaigraju ritmom slobode.
Kada dan prođe, legnem i zagledam se u Mjesec. Pokušavam komunicirati sa njim. Ja ga pitam, a on sarađujući sa oblacima koji mijenjaju oblik, daje odgovore. Kada nema oblaka, nema ni pitanja, Mjesec spava odlazim i ja na počinak. Ponovo slušam sve zvukove koji dopiru u sobu, maštam kao i moja baka, pomolim se i potonem u san. Tada sanjam sve te divne ljude, njihove gestove, sjenku oblaka koja se pravi iznad, a ne ispod njega, i smješkam se spoznaji sreće koja je i u snu vidljiva.

photo by: Tea Jagodić

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

3 × three =