Džogiranje, usisavanje, kuhanje, pranje veša, nošenje tacne sa punim šoljama vrele kafe, pranje auta, štijanje bašte, čišćenje boksa, čišćenje štale, mjesečna nabavka, i još mnogo toga iz sjedeće perspektive .
Kada si u situaciji da mnoge stvari ne možeš riješiti na uobičajen način, na onaj već izmišljen, onda te ta stanja tjeraju da pronalaziš rješenja.
Tako ja sa visokih polica u kuhinji čaše skidam sa kuvačom i dočekujem raširenih šaka. Nikada se ni jedna nije na taj način razbila. Možda zbog ovog sportskog momenta u meni, mada mislim da je to više rutinska stvar. Džogiranje je zabava prava jer se bukvalno vožem i pomažući se štapom od džogera ujedno guram kolica. Kada sam krečila stan, imala sam želju pisati po zidovima pa sam tako na dršku od metle lijepila kist i tako crtala. Na plafon sam lijepila zvijezde, one što noću svijetle. Stavila bih ukras na ravnu površinu na džogeru (on je stvarno univerzalna stvar) i tako ih samo utisnem na plafon. Krpa naravno mora biti čista i suha. Mijenjala sam i sijalicu. Ne baš onu na plafonu, ali ona mi nije ni trebala. Mijenjala sam u kupatilu, niža je, pa otvorim vrata i eto, osvijetli se i hodnik. Tu sam se penjala na radijator pa na lavabo. Jednom rukom se držim a drugom odvrćem sijalicu. Teško ju je odvrnuti jednom rukom, treba mnogo pažnje i koncentracije kako na odvrtanje sijalice tako i na ravnotežu da ne blebnem na pločice.
Ponekad mi je i priroda davala testove. Zima je znala biti jako surova. Izađem iz zgrade i zaglavim se u snijegu izmedju auta i ulaza, nema ni naprijed ni nazad i uglavnom se zatrpam torbama (k'o žensko) koje takođe završe u snijegu. Onda krenem skakutati sa kolicima, bukvalno podižem i kolica od tla zajedno sa tijelom. Traje to, ali se dovučem do auta. Očistim malo šajbu i idem do prvih prijatelja da skinu ostatak snijega. Pravim i razmještaj po kući. Guram kolicima kao grnom stolove, komode, ugaone… i kad su one teže od mene, onda se samo ja pomijeram, a namjestaj stoji. Tada ja sjendem na pod i guram „mic po mic“. Usput tim plazanjem obrišem pod i eto uradila sam dva posla :).
Sve ovo je testiranje, koliko sam izdržljiva, snažna, kako u psihičkom tako i fizičkom smislu. Kroz neko vrijeme sva energija se preusmjeri na otkrivanje ili pronalaženje načina da se obavi neka radnja, problem padne u sjenu. On se samo pojavi kao podsticaj za napredak. To je kao pronalazak nekog velikog ključa pa sa njim otvoriš ogromnu prostoriju u kojoj je još mnogo zaključanih vrata, ali ti već imaš iskustva za pronalaženje šifre.
Ponekad je teško, traje dugo, nerviram se, ulijenim, zatreba mi pomoć, ali kada bolje razmislim zar nije tako svima. Možeš biti lijen ili vrijedan. Način na koji ćeš nešto obaviti je sporedna stvar.