Mojim ukućanima sam naglasila da za vrijeme mog odsustva ne primaju poštu u plavim kovertama. Nadala sam se da neće stići prije mog odlaska na odmor. Ipak, stigao je poštar. Znam da ne donosi račune, nije ni kazna pazila sam u saobraćaju, nije ni ona bijedna tuđa njega, ni još bjednija invalidnina. Znam, to je RJEŠENJE.
Njegov sadržaj će riješiti da sutra ustanem, odem u toalet, spakujem se u auto, odem na posao, uđem u toalet na poslu, savladam neki trotoar, odem na časove plesa, odem na ronjenje i uđem u svlačionicu na bazenu, ono će riješiti da i ovu trinaestu godinu igram košarku, da se samostalno krećem po gradu, putujem, uđem u lift… ono će riješiti da živim.
Otvaram koverat, prelijećem preko redova, tražim riječ „prihvata“ i nalazim „odbija“.
Tresem se iako to ne želim. Pokušavam da jedem ali mi se miješaju suze i hrana. Jedva gutam i jedva prinosim hranu ustima jer me ruke ne slušaju. Ne sluša me ni razum, samo mi prolaze slike tih nekoliko riječi „odbija“, „neispunjava uslove“, „nisu ugrožene vitalne životne funkcije“…
Odbija mi se da živim.
Ja bez adekvatnih kolica ne mogu da živim, biće mi ugrožene vitalne funkcije i kada ispunim te njihove uslove, onda mi takva kolica neće ni trebati.
U najboljem slučaju (sa druge strane najgorem jer moraš imati 100% procenat invaliditeta) od države ćeš dobiti oko 260 KM. Zanemarićemo da od tih 260 KM treba da živiš i da je dio tog novca „tuđa njega i pomoć“ dakle, opet nije sve moje. A aktivna kolica, približno korisna, koštaju 6000 KM.
Ponizno je moliti za invalidska kolica. Ponizno je dokazivati šta sve možeš i koliko si aktivan da bi nekog umolio da ti da nešto bez čega ne možeš. Ponizno je čekati na isto to šest godina. Ljudi češće mijenjaju auta. Ponizno je da se moram žaliti zbog toga i javno pričati o tome koliko sam povrijeđena. Ponizno je da tvoj više nego dobar socijalni status nikom ne znači. Čemu sve te medalje, nagrade, plakete, diplome? Ponizno je da ako se ne znaš boriti nećeš dobiti čak ni ono što ti po zakonu pripada.
Ponizno je što ta kolica koštaju toliko, što i na njih imaš porez, što si uslovljen na samo određene ortopedske kuće, što ne uzimaš svu potrebnu opremu nego tražiš jeftiniju opciju vjerujući da je tako manja mogućnost odbijanja. Ponizno je što na to isto pomagalo Fond zravstva odobrava samo 400 KM i to svakih pet godina. Ponizno je pisati žalbu na ovo rješenje. Ponizno je sutra izaći pred ljude koji ovo čitaju.
Strah me je da će mojim prijateljima pasti na pamet da skupljaju novac, nisu dužni, nisu građani dužni, nekom je potrebnije. Bilo bi me sramota tada i poslije, bila bi mi teška i neaktivna ta lako-aktivna kolica koja dramčim. Sramota me je pisati ovo, priznati, žaliti se, ali je sreća da se meni ovo desilo. Povuklo je mnogo drugih pitanja i probudilo bijes, revolt i ludi inat i aktivizam. Ovo je samo dio nelogičnosti, megdanske borbe, za ništa. Grcim se, guši me u grudima jer to nisam ja i vi koji me poznajete znate da to nisam ja, ne kmečim, radim i ne žalim se. Živim, osvajam život i on mene. Ali sad pričam u ime svih ne samo u moje ime, jer je mnogima i pravo na glas ograničeno i nije omogućeno jer nemaju pomagalo koje im treba. Jer neki pravilnici to diktiraju i neki ljudi koji nikada nisu ni pokušali nečije cipele nazuti a kamoli obuti.
Neka neki početak bude način prikupljanja potrebne dokumentacije za određeno pravo ili pomagalo. Negdje se traže nalazi ne stariji od 6 mjeseci, valjda se boje da ću poslije 30 godina prohodati ili će nekom noga da izraste. Djeci ograničene ortopedske cipele na godine ostvarivanja prava a ne na fizički rast i razvoj. Pa kad im noga preraste te ograničene godine prava onda hodaju bosi. Luksuz je imati dva para, dok neki imaju čitav ormar obuće. Ograničenja u iznosu novca, godinama roka trajanja, nekvalitetna pomagala. Svaki mjesec ovjeravanje naloga za katetere i pelene, ograničenje broja istih, samim tim ograničenje šta ćeš i koliko toga da piješ danas da ne bi piškio preko dozvoljenog jer ćeš potrošiti ono što su ti dali. U istoj zemlji neko drugi je imao „sreće“ roditi se u tijelu muškarca, u drugom Kantonu, ići u rat i tamo se povrijediti, dobiti istu dijagnozu ali različita prava. Pa pored toga što ima pravo na kolica u skladu sa svojim potrebama i aktivnostima dobije i auto jer je i to potreba a ne luksuz. Neki čak dobiju i novac da kupe sami kolica koja im pašu. Ja sam samo žena rođena u istoj toj zemlji u Republici te zemlje, rođena sa invaliditetom, nisam ga stekla u ratu, i zbog toga imam pravo na samo 400 KM svakih pet godina po volji Fondova da mi i to odobre. Sreća uvježbala sam piškenje pa mogu kad mi treba a ne onoliko puta koliko imam katetera. Ukoliko ne budem imala kolica koja su po mojoj mjeri i potrebama moći ću piškiti samo tamo gdje ta velika, bolnička i teška kolica mogu proći i ako ima neko da mi asistira. Prijatan vam odlazak u toalet i znajte da je moći piškiti na livadi privilegija.