Ušuškana u uglu velikog kreveta od kovanog gvožđa kuckala je žurno po tastaturi. Pogled joj je bio usmjeren na velike staklene šajbe koje su služile umjesto zidova i gubio se negdje u oblacima, a ona je i dalje kuckala kao da sa njih prepisuje nešto.
Padale su razigrane pahulje snijega, pucketala vatra iz kamina, a on je sjedio u uglu velikog kožnog kauča, pijuckao neko kratko piće i divio se prizoru. Osjećala je ona taj pogled na sebi i samo bi se povremeno nasmijala. On je činio isto. Ćutali su, a opet su toliko toga rekli jedno drugom. Oboma je kroz misli prolazio njihov prvi susret kada je on vidno bio zbunjen, jer je odmah znao da je to ONA… dok se ONA držala toliko čvrsto i pokušavala umiriti uzdrhtalo tijelo znajući da je to ON. I ponovo su se nasmijali u istom trenutku. Ustao je, prišao joj, podigao joj glavu pridržavajući je nježno rukom za bradu i dodirnuo usnama vrh nosa. „Znaš li da se najljepše ogledam u tvojim očima“ rekao je.