Neozbiljno-ozbiljna priča sa Zlatibora

  • 134
    Shares

“Biljo, hoćemo li…” i ne trebaš završiti rečenicu, kada treba negdje da se ide, ja sam uvijek spremna. Trebamo ta neka predavanja držati nekim studentima, valjda sa Medicinskog fakulteta… pojma nemam šta treba, samo znam da se to dešava na Zlatiboru.

Prije kretanja, uglavnom moram nešto da obavim pa mi se u zadnje vrijeme dešava da zaboravim na nepredviđene situacije, gužve i sl. i tako sam počela kasniti. Pravdam se drugu Željku sa kojim putujem i izvlačim na to da sam nam skinula odličnu muziku na USB. Svakako ne žurimo, pa mi toleriše ispade.

I da, pogodila sam sa muzikom, uživali smo cijelim putem. Snijega je bilo svuda pomalo. Na nekim mjestima se uveliko sprema za praznike, pa smo usput vidjeli i jelke na šta se ja posebno oduševljavam.

Zlatibor, noć, malo veća količina snijega, minus. Otvorila sam vrata i istog trena ih zatvorila i izjavila kako želim kući. Ne znam da li sam to u tom trenutku zaista tako mislila, ali mi se definitivno nije izlazilo iz toplog auta.

Organizatori događaja, o kojem ja još uvijek ne znam ništa, dočekali su nas spremni za sve što treba da se obavi kako bi nam olakšali kretanje. Očistili su snijeg, pomogli nam uz kaskadersku i klizavu rampu, smjestili u sobu ostalo je još samo da nas ušuškaju hi hi.

Mislim da sam istog trena zaspala kada sam spustila glavu na jastuk. Od ljetos, kada sam bila na Zlatiboru, nosim predivne uspomene. Dragi ljudi, dobar san, kvalitetan odmor, mnogo smijeha, prijatni mještani, odličan provod.

Otvorila sam oči, ništa me ne boli, naspavana, a prizor koji se ukazao kroz prozor mi je izmamio osmijeh na lice. Biće ovo odličan vikend.

Kafu i rakiju pijemo sa najslađom trudnicom koju sam do sad vidjela, mamom kenguricom sa kojom nisam dva sata zaklapala usta, djevojkom za koju sam pomislila „ova je harambaša kao i ja“, tu su naravno njihovi muževi, momci i djeca koja ti u srce napumpaju toliko ljubavi da pucaš. Sve što oni kažu i urade je tako milo i slatko.

Plan je da idemo “šetati”, sankati se, klizati, šta god.

Kada imaš grupu ljudi koji imaju jedno jedino pitanje na sve tvoje prijedloge i ludosti, a to je “kako ćemo” ili još bolje i sami daju prijedlog kako, onda sve mora da bude dobro. Dobili smo još nekoliko članova čopora, pa se tako moj drug Žeki sankao. Ja sam ganjala neke prošlogodišnje kadrove i fotkala, a onda smo zajedno po pijaci ganjali pršut.

Svi skupa smo ručali u jednoj konobi u kojoj sam već bila, tako da sam se pozravljala sa osobljem. I baš tu sam osjetila koliko su mu svi ti ljudi koje znam manje od 24h sata dragi. Taj zajednički obrok za mene predstavlja dijeljenje neke intime, i samo kuham ljudima koji mi griju dušu. Krenuli smo jer trebamo na ta, još uvijek ne znam kakva, predavanja.

Ušli smo u salu u kojoj je bilo 200-300 studenata koji su čekali da im mi nešto pričamo. Sreća, nisam bila prvi govornik. Moj kolega i saigrač iz Reprezentacije košarke u kolicima Srbije, predstavio je sve nas i rekao kako smo tu da podijelimo sa njima svoju životnu priču. Aaaaaaa, to treba da pričam, upalila se lampica iznad glave. E, sad nekoliko zaista ozbiljnih i važnih rečenica. Pričati o suživotu invaliditeta, pomagala i ličnosti, mladim ljudima u periodu obrazovanja je pun pogodak. Imati živi primjer nekoga ko će kroz situacije iz svog života objasniti da je pomagalo upravo to, a da su prepreke koje nas okružuju problem je nešto što će kod većine tih ljudi ostaviti trag. Sutra će oni kroz praksu znati da tamo gdje su stepenice treba funkcionalna rampa. Neko ko je u kolicima ne mora doktoru samo i isključivo zbog toga, da i mi idemo kod doktora jer nas boli grlo, zub ili imamo stomak do zuba. To što ne hodamo ne znači da nismo samostalni i da postoje stvari koje želimo ili ne želimo. Treba nam biti sve dostupuno kao i ostalim ljudima, a mi imamo pravo odluke da li ćemo nešto koristiit ili ne. Invaliditet je stanje i individualna je stvar kako će neko da ga prihvati, kao što ljudi prihvataju ili ne svoju kovrdžavu kosu, za primjer. Bez prijetnje, svaka osoba je potencijalna osoba sa invaliditetom.

Predavanja su prošla u najboljem redu i to što se nisam posebno pripremila nije umanjilo moju brbljivost.

 

Konoba u kojoj smo ručali je pristipačna za kolica i ima muziku uživo, pa smo otišli “proslaviti” dobro urađen posao. I znate kako to već ide u kafani, svi se grle, vole i poznaju… Ipak, nije sve to zbog tog nametnutog pravila, atmosfera je zaista bila topla i vesela. Ja sam malo “revala” na mikrofon (oni kažu da sam pjevala), Željo se valjao po podu na to moje zavijanje, kupili su mi ruže i nosali me kroz kafanu. Cura za primjer J.

Tako ugrijani, morali smo se rashladiti u snijegu, a i kakav je to odlazak na planinu da se ne valjaš po bijelom prekrivaču. Ah, umalo da zaboravim. Prije odlaska na Zlatibor, imali smo modnu reviju u Banja Luci, pa sam imala trepavice koje su izdržale sav ovaj tempo (preporučiću vam kozmetičarku).

Vratila sam se trepavicama, zagrljajima, lijepim željama, punim baterijama, bogata novim poznanstvima, utvrdila prijateljstvo sa Žekijem, dobila neke nove ideje i dokazala po ko zna koji put da se ne može “upasti” u dobro ili loše, to se pronalazi. Šta daješ to i očekuj zauzvrat. A ja volim da volim. I voljena sam. I jako srećna.

p.s. skinula sam trepuške treći dan 🙂