“Nemoj Biljana da psuješ, nije damski”

Postoje ona lijepa, iskrena prijateljstva koja se prepoznaju gotovo istog trenutka kada upoznate osobu. Kada se razumijete pogledom, prasnete u nezaustavljiv smijeh na svaku sitnicu a tako lako i otvoreno pričate o svim onim teškim stvarima koje je baš i ona prošla. Tada shvatite kako vam um i tijelo ozdrave u sekundi zajednički odbacivši to breme sa sebe. U tim srodnim prijateljskim dušama stanuje sreća i razumijevanje koje se hrane smijehom i iskrenošću. I tada, nije bitno vrijeme koje vas razdvaja niti na koliko vas razdvaja, već ono koje vas spaja, momenti koji su sada i tu. Tako nas dvije zadovoljne dušice krenemo širiti svoju energiju po gradu. Smijemo se cijelim putem dok vozim do odredišta i stižemo na parking.

Kao i uvijek ta jadna tri označena mjesta su zauzeta. Već grizem usnu i brojim do deset da ne opsujem. Razmišljam gdje da stanem jer treba da izvadim dvoja kolica iz auta. U tom trenutku spazim da čovjek koji je parkirao na to obilježeno parking mjesto juri preko parkinga. Otvaram prozor i lijepo ga zamolim da pomjeri svoj auto jer njemu ne treba to mjesto, a meni će mnogo olakšati. Okreće se u žurbi govoreći: – “Ja ću samo pet minuta.”

U nevjerici pitam: – “Je li ja treba da čekam vaših pet minuta…?”

– “Brzo ću ja! Pa vidite i kod mene naljepnicu beba u kolicima. Evo izlazi sad ovaj čovjek, možete tamo parkirati.“

Sad već nemam kontrole. Govorim mu da je bezobrazan, da je to jako ružno, da razmisli sljedeći put, da mu je kultura baš “na nivou”… Nastavljam sa psovkama, ali on je već sa svojom žurbom pod ruku otišao bez imalo srama, izvinjenja, ostavivši auto na istom mjestu. Parkiram se, izlazim, psujem, galamim misleći da će neko čuti i shvatiti…

Tada spazim da u još jednom autu koje stoji na tom trećem mjestu, sjedi čovjek i gleda. Gleda predstavu koju će prepričavati: “Parkira se cura, izvadi kolica sama, pa izađe iz auta, pa izvadi druga, pa izađe i ta druga cura u kolicima i odoše u grad same i smiju se“. Pričaće o nama kao o herojima jer smo samostalno izašle iz auta, jer se smijemo iako ne hodamo.

Herojstvo je, dragi moj, kada ja pojedem svoj invaliditet, a ti me tjeraš na povraćanje baš kada se on lijepo slegne u mom stomaku…I opet neću da povratim nego gutam sve to do iznemoglosti. Uprkos tome se smijem, spremna na još brojnije i veće zalogaje. Kada namjerno idem tamo gdje je sve ono od čega mi je muka, gazim svoj ponos i dostojanstvo moleći druge da mi pomognu. Tada sabiram ono svoje rasuto samopuzdanje i hrabrim ga u toj situaciji jednom od rečenica  “Proći će!”. Tako samonaučena da prođe udahnem duboko, navučem osmijeh kazujući sebi da mi neko takav ne može i ne smije pokvariti dan sa prijateljem.

Krenemo besciljno, spremne da iskoristimo pozitivno svaki sekund dana koji je pred nama.

– “Znaš Biljana da nije damski da psuješ?“, govori ona koja je mnogo ženstvenija od mene i tiša, osim kad se smije.

– “Znaš li ti da inteligentni ljudi psuju?”, govorim opravdavajući se.  „Dakle, niije damski, ali je inteligentno.“ namignem uz osmijeh svojoj prijateljici i malo ubrzam “korak”. 🙂

One comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

seventeen + six =