Ti ne znaš koliko je trnovit i zarastao moj put bio. Koliko korova drugi siju preko kojih oni preskoče, a meni sapliću korake. Koliko je pekao svaki ubod tog trna, razočaravao novi rast posječenog korova i kako je tonama teško svako uspravljanje poslije pada.
Ti ne znaš kako je biti sam u gomili ljudi. Koliko očeva suza peče dok se zbog njega gušeći u sopstvenim, smješiš. Kako majčino srce tuče dok te snagom svojih ruku privija na grudi plašeći se svakog sekunda koji prođe kada praznina zauzme tvoje mjesto.
Ti ne znaš kako je neprepoznati brata i kako je kada plačući bježi od tebe misleći da si stranac.
Znaš li kako je kada se uspraviš, svjestan svega što je prošlo, pomalo uplašen od onoga što slijedi, ali i dalje voliš život?
Znaš li kako je radovati se svakom novom danu iznova vjerujući da donosi bolje?
Znaš li kako je kada ti se neko zahvali što postojiš, kada nekom uljepšaš dan, uliješ mu nadu i potakneš na dobra djela?
Znaš li kako je kada ti majka koja je izgubila dijete kaže da si baš ti razlog njenoj ponovnoj volji za životom? Kada neko u osamdesetim godinama prevali stotine kilometara samo da te upozna…Kada si oslonac svojim najbližim i imaš mogućnost dati, a ne tražiti.
Da li znaš sve to? Ne, ne znaš. Jer, da znaš, ne bi me nazvao štetom.