Rano ustajemo. Idemo na ostrvo Svijažsk. Nalazi se oko 30 kilometara van Kazanja. Stari grad sa velikim brojem spomenika, Uspenskim manastirom i Uspenskom crkvom, koja se danas može pohvaliti jedinom freskom s likom Svetog Kristofora s konjskom glavom (obično se ovaj svetac prikazuje sa psećom glavom). Pozdrav između pravoslavaca je „Hristos Vaskrse” i to mi se mnogo dopada, mi ga upotrebljavamo samo tokom praznika Vaskrsa. Mnogi objekti na njemu spadaju među prave spomenike srednjovjekovne arhitekture i pod zaštitom su UNESCO-a. Obilazimo manastire, šetamo srednjovjekovnim ulicama, tu su i ergela konja, kao i autentične ruske kuće, nekada je na ostrvu živjelo oko 10 000 ljudi. Prvenstveno je ovo ostrvo služilo kao vojna baza u vrijeme cara Ivana Groznog. Ostrvo je bilo nekada i mjesto u kome su se nalazili popravni domovi za maloljetnike, zatvori, psihijatrijska bolnica. Danas je mjesto za turiste. Pored očaravajuće Volge, uz neko osnovno predznanje o ostrvu, nećete ostati ravnodušni. Kazanjski Kremlj, takođe je pod zaštitom UNESCO-a i naše sljedeće odredište. Tu se nalaze, kancelarija predsjednika Republike Tatarstan, muzej islamske kulture i istorijski muzej, produžnica Emitraža Sankt Peterburga, nacionalna galerija i memorijalni muzej. Članovi našeg tima islamske vjeroispovijesti koriste priliku da se pomole.
Vraćamo se u hotel. Nose me utisci i odlučim da to veče ne idem vani. Poslije večere, idem u svoju sobu. Kuham sebi čaj, sjedam na zid ispod prozora i samo posmatram ulicu.
Posljednji dan je rezervisan za basket 3×3. Šest ekipa je na terenu i svi su spremni za ovu dinamičnu i brzu košarku. Uzimamo treće mjesto. Dolazi nam Ranko Tepavčević koji je član Organizacionog odbora igara BRIKS-a. Bio je u obilasku radova u dvorani, a dan prije gledao je prilog na televiziji, znao je da smo tu. Naš čovjek (kako mi to kažemo). Ponovo razmjenjujemo poklone, svi su oduševljeni i zatečeni time koliko smo stvari donijeli iz našeg grada. Mi smo ponosni jer smo se dostojanstveno predstavili. Nakon proglašenja pobjednika pozdravljamo se sa svima, plaču, plačemo i mi. Zbližili smo se. Pakujemo svoju sportsku opremu, sve isto kao pri dolasku. Po nas dolazi autobus koji će nas vratiti u hotel da se spremimo za naš odlazak. Nisam tužna, zašto bih bila, ali me prožima neki čudan osjećaj nedostajanja. Tuširam se i stavljam u kofer ostatak stvari. Idem napolje, moram još jednom proći ulicama Kazanja.
Naš let je u 00:20h. Napuštamo hotel u 21h. Stižemo na aerodrom i već je blizu 22h. Naš Sergei, domaćin, trener i predsjednik tima Krila Barse, prati nas sa svojim sinom. Pomažu nam da se brzo čekiramo, pomažu sa stvarima. Mnogo nam to znači. Sergei me podsjeća na našeg predsjednika sa zaštitničkim stavom, a malo na mog tatu po nježnosti. Ovih nekoliko dana, svaki put kada se sretnemo, zagrlimo se. Takva mu je i žena. Nježna i divna, puna ljubavi. Osjećam ih kao porodicu.
Prolazimo sve kontrole bez problema. Sve mjere opreza su svuda prisutne. U svim većim objektima prolazi se kroz skenere na metal. Na aerodromu je takođe mnogo strože, sve u svrhu sigurnosti. Spavam tokom leta. Presjedanje u Istambulu ovoga puta nije tako stresno jer imamo sasvim dovoljno vremena. Još uvijek je to u knap, ali bar ne kasnimo. U Sarajevu nas čeka porodica od naš igrača Elvira. Njegova djeca nas grle, a žena nas dočekuje sa burekom i jogurtom za sve. Lijepo je doći kući. Umorni smo i puni utisaka. Ostajemo organizovani i sve vraćamo na svoje mjesto. Ništa nismo izgubili, ništa nismo zaboravili, ništa nismo oštetili.
Kod kuće sa mamom i bratom pričam o svemu. Javljaju se prijatelji žele nam dobrodošlicu. U ovom trenutku dok pišem ovaj tekst, prošlo je već 20 dana od našeg putovanja. Moj tim je završio veoma tešku takmičarsku sezonu bez ijednog poraza. Zabilježili smo desetu titulu u ligi BiH, osmu u NLB, Prvenstvo RS 20ti put i KUP RS. Predstavili naš grad, republiku i zemlju ponosno i dostojanstveno u velikoj Rusiji. Pričaju još uvijek tamo o nama. A ovdje, niko ne priča. Dok druge timove ugošćavaju na raznim prijemima raznih nivoa, mi smo u sjenci. Naše medalje ne vrijede i ne sijaju. Mi sami sebe tapšemo po ramenu i čestitamo. Povrijeđeni jesmo, jer smo neopravdano zanemareni. Nismo ljuti i nastavićemo i dalje ka našem cilju. Da smo za ovih 22 godine postojanja samo jednu osobu osposobili za samostalan život i otkrili joj čari bavljenja sportom-vrijedilo je, a uradili smo mnogo, mnogo više.
Vladimir Simić i Sergey Paygeldin zaslužni su za video snimke i fotografije sa ovog divnog putovanja. Željela bih da im se zahvalim na tome. Našim domaćinima na gostoprimstvu. Rusiju sam doživjela onako kako je mi iz RS vidimo-svojom. Svaki dan u velikoj Rusiji uznose se jedinstvene molitve svih vjeroispovijesti velikog naroda neustrašive zemlje. Kada bih imala dovoljno velike ruke zagrlila bih cijelu Rusiju. Rekla bih joj da ostane tako snažna, da čuva svoje i da se ne boji.
Ja znam da ću brzo ponovo da je posjetim, ostao mi dio srca. Tamo su mi prijatelji. Tamo svaki dan jedni druge podsjećamo da “Hristos Vaskrse”!
