Mi različito drugačiji

  • 186
    Shares

,,Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju“

Meša Selimović

Šta je život? Koliko ga zaista živimo? Koliko nam je stalo do nas samih, a koliko do drugih ljudi? Da li zaista čujemo ono što slušamo? Da li vidimo ono što gledamo? Postoji li veće savršenstvo od prirodnog? Šta to skrivamo vještačkim osmjesima, pogledima, dodirima, učtivim riječima, krznenim kaputima, velikim kapijama, tamnim staklima? Da li nas je strah voljeti i biti voljen? Možemo li shvatiti i prihvatiti različitosti?

Različitosti nas dovode na marginu, samim tim na osude i podsmijeh društva. Kada si na margini stalno moraš da se dokazuješ i nema mjesta greškama. To su grupe ljudi koji samo velikim zaslugama mogu dobiti poštovanje i biti rame uz rame sa drugim ljudima. Jedna od tih grupa su osobe sa invaliditetom. Već samim imenom obilježeni kao drugačiji. Nekada čak bacani sa litica kada se rode sa nekim nedostatkom. Uvijek osudjivani kao nesposobni i bezvrijedni, teret države, društva pa i same porodice. Iako se situacija mnogo promjenila u našoj zemlji i dalje su takvi ljudi obilježeni, ne bacaju ih sa litice, ali ih kulturno bace u kantu za smeđe kao škart, otpad sa objašnjenjem da plod nije zdrav i da doktor, majka, porodica, pa i društvo imaju pravo igrati se Bogova i odlučiti ko će to da živi, a ko ne.

BiH je ratifikovala UN Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom u martu 2010. godine. Nažalost, i pored svih Konvencija i Zakona, svakodnevica osoba sa invaliditetom je ispunjena preprekama počevši od kretanja, komunikacije sa drugima, preprekama u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova o kojima drugi i ne razmišljaju. Životne odluke  poput obrazovanja, zaposlenja, porodičnog života, uglavnom nisu stvar ličnog izbora. Sve zavisi od zajednice koliko će ona pažnje posvetiti navedenoj problematici i uticati na to da se riješe arhitektonske barijere, uključi personalna asistencija, i poštuju sva utvrđena pravila i prava. To što neko ima fizičku karakteristuku različitu od uobičajene ne znači da mora život provesti u izolaciji bez učešća u svim društvenim aktivnostima kao konzument ili pružaoc nekih usluga. Svačiji potencijal treba imati mogućnost da se iskoristi.

Ljudi sa invaliditetom su jednaki kao i svi drugi ljudi bez invaliditeta. Možda im treba neke stvari prilagoditi ili će uraditi nešto sporije od drugih, ali niko nije savršen. Invaliditet nije bolest, to je stanje. Kao što neko ima veliki nos ili klempave uši, tako neko nema nogu, koristi invalidska kolica, bijeli štap ili slušni aparat. Jedno je sigurno, svi imaju emocije. Žele da vole i budu voljeni. Da ljube i da ih ljube. Da se osjete važnim, ponosnim, dostojnim, srećnim i tužnim, korisnim i prihvaćenim.

Svi imamo svoje mjesto pod ovim podnebljem. Svi imamo svoje breme u životu i koliko god teško bilo naučimo ga nositi jer je naše. Život je najveći dar, koji nam svaki dan opet daje manje ili veće darove. Nekada oni nisu onakvi kakvim smo ih zamišljali i ne sviđaju nam se, ali ih opet prihvatamo. Priroda je u svom ogrtaču najsavršenija stvar na svijetu u kojem god obliku se nalazila. Naučite ju posmatrati. Volite sebe i cijenite i drugi će to činiti. Mnogi ljudi koji imaju invaliditet ili su preživjeli neki oblik teške bolesti više vole, cijene i koriste ono što imaju i ne plaču za onim što nemaju. Oni se mnogo više smiju, vole i razumiju. Oni uživaju u sitnicama, ljudima, prirodi, svemu što ih okružuje. Njih je život naučio, a vi učite od njih jer je lakše tako, nego proživljavati sve to da biste shvatili filozofiju života.  A filozofija je jednostavna, živite. Bez osude, kajanja, mnogo preispitivanja, uvijek sa spremnošću da oprostite, razumijete, saslušate, pomognete. Budite svoji i posebni, drugačiji, a opet isti. I volite, toga nikad nije mnogo.

photo by Mile Mićić