„ Ničiju sreću vuk nije pojeo“ govorila mi je dok sam jecala od ujeda koji su kidali sve u meni. Niz lice su lile suze, a tijelo se sklupčalo u njenom krilu kao kad sam bila mala. Kako to krilo i taj zagrljaj djeluju uvijek ljekovito. Nema tog minusa na kojem me ne bi ugrijala.
I stvarno, poslije nekog vremena shvatim da to nije bila sreća. Sreća je došla sama kada je otišlo ono što ne valja. Mama je bila u pravu.
Moja mama vučica…
To je ona koja me je nosila ušuškanu u njenoj materici devet mjeseci i koja i dan danas svoja leđa poturi kada život krene mene da bičuje. Režala na sve koji bi mi uputili ružnu riječ, pogled ili ne daj Bože nešto gore. Gledala u mene i voljela me kao najsavršenije biće na svijetu i zato se moje mane nisu okomile na mene nego su mi postale saveznici. To je ista ona koja je palila šibicu ispod deke gledajući na sat i čekajući da prođe noć, jer danju je sve lakše i ljepše pa čak i rat. Ona koja me četiri godine nosila na leđima po dva kilometra dnevno da bih pohađala redovnu nastavu. A onda kada sam sa jedanaest godina otišla od njih da bih to isto školovanje nastavila, samo se srušila na stepenicama, ali me nije zaustavila.
To je ona što ni danas ne spava dok se brat i ja ne vratimo kući. Ne sjedne cijeli dan dok nama ne skuha ručak, opere veš omiljenim omekšivačem, promijeni stoljnjak jer se nama ne sviđa onaj koji je ona odabrala, napravi kolač po novom receptu i nestrpljivo čeka naš sud jer je samo on relevantan. Nju gotovo nikad ništa ne boli, rijetko je umorna, ćuti kada mi galamimo, priča kada zašutimo, pokriva kada zaspimo na kauču, miluje dok sanjamo, prašta dok smo budni.
Ona je ta koja nas okuplja, svakog razumije, štiti, ponekad malo paniči, ali uvijek bezuslovno voli. Za svakog će učiniti i više nego što joj neko traži pa čak i onda kada ne traži ništa, ali ko joj dirne ono što voli u njenom svijetu više ne postoji. Onog ko voli to što je njeno, sasvim je dovoljan uslov da ga krene svojatati. Od nje sam naučila da se kuća zaključava dva puta, gasi bojler kada se kupam, provjerim da li je kuća zaključana. Da je šporet ugašen samo kada se isključi kabal iz struje, da je u kući toplo kada se šporet usija, kosa suva samo kada je uveče operem i prespavam u toj usijanoj kući. Naučila sam i da ne bacam prazne tegle, kutije od sladoleda ni lijepe flaše, i provjerim još jednom da li je provjereno kuća zaključana.
Ona je i ona što me nauči plesti,kuhati, zasaditi novu biljku, poštovati običaje svoje i tuđe, raditi, zaraditi, uložiti, čuvati… mama vučica je moja majka koja i od mene napravi vučicu.