Ljudi odlaze

  • 1
    Share

Ljudi dolaze, bivaju, prolaze i odlaze. Ustvari svi odlaze. Sa koferom ili bez njega. Ponesu neke sitnice u praznim džepovima, srcima ili nekim laticama uspomena u njihovoj glavi. Neki se plaše da će zaboraviti po tim umnim ćoškovima, pa spakuju u kofer. Nađe se tu poneka fotografija, dnevnik, osušeni cvijet, prvo pismo ili pak sva pisma. Ubace još i salvetu na kojoj je zapisan neki broj u slučaju da se vrate, požele glasa ili samo riječi sa druge strane žice „dobro sam“.

Ponekad nešto zaborave. Vrate se, zadrže malo ili malo duže.  Onako usput se sjete da su ostavili organ zvani srce bez kojeg čovjek ne može da živi. Ili ukus prve jutarnje kafe na trijemu. Možda neki izlazak ili zalazak sunca, pucketanje vatre. Neki zagrljaj, neko komešanje ili dekicu. Neke stvari možeš ponijeti sa sobom, u nekom koferu ili džepu, ali neke ne mogu tu da stanu, ustvari ne mogu nigdje da se spakuju. Mogu ukoliko žele ili ih zamoliš da krenu sa tobom ili se vratiš biti uz njih pa ti se više ne ide na taj put. Ima i onih kojima nije lijepo sa drugim ljudima ili samo nekim ljudima. Stalno ih žulja, boli i svrbi. Isto je i nekim drugim koji su sa njima. To je kao neka šuga. I svi trpe dok neko ne odluči otići. I svrab prestane kao “rukom odnesen”. Ima i onih koji odu od samih sebe. Da bi se na kraju opet vratili sami sebi. O da, može i to da se desi. To je najgore, jer nema tragova odlaska koji se mogu pratiti. Ti ljudi lutaju nekim nepoznatim stazama, mjestima, hodnicima, sobama. Gledaju iza svakog ugla, u svaku rupu, kofer, ispod svakog kamena, lista. Čak se traže u nečijoj kosi, mirisu, osmijehu, očima.

Neki se sa svog putovanja nikad ni ne vrate. Ne znamo ni gdje su otišli, ali vjerujemo da im je dobro, jer smo ih voljeli dok su bili kod nas pa ne možemo prihvatiti da im može biti loše. Možda to samo vjera povija rane koje je njihov odlazak stvorio. Ponekad želimo ići za njima, ali to nije naš put, pa ne znamo hoditi.

Svi ti ljudi imaju svoju ulogu, svrhu i rok trajanja u našem životu. Neki nedostaju, neki nam olakšaju, a sa nekim odlascima se nikako ne mirimo. Ali svi oni nose nešto. Inspiraciju, nadu, ljepotu, tugu, gordost, radost, strah, ljubav, saosjećanje, prazninu, vjeru, plemenitost, dobrotu…i sve to od tih ljudi je za neke druge ljude. Oni zadrže ono što im godi i dozvole sebi da ih povrijedi ono što im ne godi. I zbog toga te odlaske ne prihvatamo bez borbe sa sopstvenim čovjekom nastanjenim u nama.

A i mi ćemo otići, ili smo već otišli i nekom baš nedostajemo.