Ljubavi srednje generacije

  • 55
    Shares

Prišao je, pružio ruku i rekao svoje puno ime i prezime. Ne mogu se sjetiti da li se ta ljubav tada u meni rodila, ali ako nije tog momenta, onda jeste onog narednog kada je pokušao nešto odrecitovati. Sve se nekako sporo dešavalo. Svaki dan je prolazio u nekom iščekivanju, onom lijepom u kome ti svi damari poskakuju. Ponekad , kada ga sretnem, imala sam osjećaj da ću se onesvijestiti. Čekala sam mjesec dana da zapiše moj broj telefona, onda još jedan da me pozove u šetnju kroz park, pa još jedan da mi napiše neku lijepu poruku za laku noć, kao znak da mu se sviđam. E, onda još jedan mjesec i konačno me poljubio. Bože, koliko sam puta vraćala film i proživljavala scene tog našeg prvog poljupca. Svaki put bi osjetila sve mirise, čula sve zvukove, osjetila čak i onaj blagi proljetnji vjetrić . Poruke smo slali jednom dnevno, ali smo zato satima sjedili na klupi i pričali. On bi ustao iz poštovanja kada bi prošao naš profesor koji je stanovao u blizini, ja bih se malo postidila i promrljala „dobro veče“, profesor bi se samo nasmješio. Svaki slobodan trenutak smo provodili zajedno. Iako smo bili jako mladi, naša ljubav je nekako bila dosta zrela. Recitovao mi je svježe napisane stihove ispod rasvjete na ulici, ponekad i dok kiša pada. Svirao omiljene pjesme, snimao na kasetu i slao poštom kada odem kući. Ostavljao mi je ruže na prozoru, a jednom je ostavio i hrčka. Često su mi stizala pisma od njega, a ponekad bi ih samo stavio u praznu kutiju od šibica. I stvarno, bila sam spremna mnogo toga da uradim, prekršim, da se odvažim promjeniti sve iz korijena, krenuti u nepoznato u neke nove početke. Ipak, naši putevi su se mnogo razlikovali. Ja sam bila nemirnog duha, željna cijelog svijeta. On je bio mnogo mirniji, zreliji i sa nepunih osamnaest maštao je samo o ušukanom domu. Otišla sam.
Neko novo doba donijelo je i neke nove načine udvaranja. Pa je nekako stisak ruke zamjenio zahtjev za prijateljstvo na fejsbuku. Prihvatim samo poznate ljude ili one koji se lijepo predstave u inbox. Ali taj dan je to bilo mnogo više od samog predstavljanja. Uvijek se pitam kada kuckam sa nekim koga dovoljno nepoznajem, da li isto tako teče razgovor uz kafu. I tekao je, lijepo i iskreno. Obično na prvim sastancima želimo ostaviti što bolji utisak pa se ono klupko tek kasnije odmotava kada pokazujete i ono što nije tako idealno, što vas boli ili pecka ili pak ne volite kod sebe. Kod nas je to teklo obrnuto, pa je možda iz tih razloga naše upoznavanje u narednom preiodu bivalo sve ljepše. Iako mi se činilo da smo mnogo različiti kako je vijeme odmicalo sve više je bilo sličnosti među nama. Pomislila sam, ovo bi moglo imati nekog smisla i voditi nečemu. Ponovo sam počela dobijati svježe ruže iz bašte i bez posebnog povoda. Poneki slatkiš, pisanu riječ i neku tako originalnu sitnicu da se avion parkiran u dvorištu nije mogao mjeriti sa njom. Ja sam željela ušukani dom, on se plašio toga. Otišao je.
Kopajući po sjećanjima, uporedih ove dvije ljubavi koje su ostavile snažan utisak na mene. U prvom slučaju sam osjetila olakšanje kada se završila u drugom bol. Obe su bile tako slične, jake, a opet tako udaljene i nedovoljne. Kod neke je falilo hrabrosti, kod druge zrelosti. Jedna me vezala, a druga privlačila podarivši mi slobodu.
Da li sam tužna ili nostalgična? Ni jedno ni drugo. Srećna sam jer imam lijepe uspomene, iskustva , priče i zahvalnost. Sad možda još jače i više vjerujem da ljubav postoji. Samo nemaju sve isti rok trajanja ili istu snagu. Ali svaka je ljubav u svom obliku divna takva kakva jeste. Ja se radujem svim onim koje ću tek da sretnem i doživim, jer znam da ću sa jednom od njih u isto vrijeme željeti sviti dom.

foto by : Tea Jagodić