Košarka, ronjenje, kumstvo, Zadar, Italija

  • 58
    Shares

Igram se sa pjenom u kadi. Ta bijela podloga čini mi kožu na šakama još tamnijom. Sunce na moru, morsko sunce, more, sunce, more, sunce,… san… ponekad zaspim u kadi ili samo meditiram… ne znam…Znam samo da me voda najviše od svega opušta.

Pitala sam se šta ribari vide u ribolovu? Zabace udicu i cijeli dan gledaju u plovak. Ima i onih koji čak ne stave ni mamac. Samo zabace praznu udicu. Po meni, oni najviše ulove. Imaju u svojim kantama pregršt slobode,a imaju ih i ribe. Ne volim kada ih ubijaju radi zabave. Oduševilo me takvo pecanje. Onda sam počela da ronim i spoznala sam neku novu dimenziju slobode, oslobađanja i meditacije.

Želim da vam pišem o Italiji i finalu fajnl-fora Evrolige 2. To bi bio onaj obećani nastavak (https://happybe.net/predjenih-6000-km-5-drzava-6-gradova-5-hotela-26-ljudi-peti-u-evropi-3/), moram uključiti i ronjenje, jer sam u Italiji shvatila koliko se sve to povezalo iako nije imalo nikakve veze jedno sa drugim.

Ponovo trka, kao i pred put u Španiju. Pravim obećane kiflice, prije toga sam kod frizera i uspijevam sa svojim curama iz školskih dana popiti kafu. Taj dan sam bila i na poslu, pa u klubu da ispoštujemo ljude koji su nas ispratili na put. Dan je baš dug. Dok još zamotavam kiflice dolazi mi buduća kuma (posebno ću o tome dok to budemo i zvanično kume) pijemo kafu, pakujem se dok su kifle u rerni, tuširam, brat i kuma me ispraćaju. Ista euforija vlada kao pred Španiju, prosipaju bokal vode za nama, pravim selfi sa istim kolegom kao prošli put i kačimo se na društvene mreže. Planuše opet kiflice, pojedosmo još mnogo hrane, pošteno se ismijasmo i ponovo tajac. Ista je dekica sa mnom, jastuk malo drugačiji i ja sam malo drugačija… druga muzika i knjiga. Ove godine sam naučila da se osamim i kada sam okružena ljudima i da mi je zabavno kada sam sama. Slušam Vasilisu „oblak“, na ripidu je. Čitam Bukaja „Voleti se širom otvorenih očiju“ . Razmišljam o svojoj (ne)kompletnosti, međuljudskim odnosima, duhovnosti, vjeri… Lijepo je kada stalno rasteš, žudiš za novim saznanjima, nadograđuješ svoju ličnost i što je najbolje iz onih ne baš ugodnih situacija u životu izvlačiš pouku. Sa druge strane u lijepim momentima i ljudima toliko možeš da naučiš a ne samo da uživaš u tome. Nisam to gledala na taj način, do sad. Prepuštala sam se i kasnije bih samo sumirala taj osjećaj, bez izvlačenja lekcija. Svi ljudi su dobri, jako vjerujem u to. Pokušavam upravo taj osjećaj u svima koji su mi u blizini da probudim i da ih razumijem.  Nije to lako i ne uspijeva svaki put jer je jako teško afekte kontrolisati, a oni najviše štete nanose. Ali eto, ja mogu svima dati svog vremena, razlika u onim koji mi pašu ili ne mjeri se u količini provedenog vremena sa njima. U jednom trenutku pomislim, ja sam kameleon, mogu da se prilagodim ljudima, mjestima i događajima… I baš tog jednog ženskog kameleona je jedna žena pitanjem da joj bude kuma načinila svijetlećim. Svetinja je to, kao brak i porodica. A nas dvije smo baš srodne duše i to je razlog oplemenjivanja koje se javilo sa onim odgovorom da pristajem biti kuma.

Zatrese se autobus, krećemo. Upravo je bila pauza koju sam ja zanemarila. Jbg. Piškiću kad stignemo u hotel. Zavalim se u sjedište i pustim pogled da luta kroz prozor. Sad se već pojavilo more. Meni je to uvijek božanstven prizor. Treperim kao da ga prvi put vidim. Kuma mi je pričala kada smo išli u Zadar po ronilačku opremu, da se kao mala takmičila sa članovima porodice ko će prvi da ugleda more. Zadar je mnogo lijep. Boja vode je nestvarno plava. Da li je to zbog siline emocija, ugodnog društva, sunčanog dana, godišnjeg doba ili svega po malo… čak su orgulje puštale neke nove note. Možda su drugima bile iste, za mene su one pravile svečani koncert. Bilo mi je žao da se vratimo, i parking smo greškom uplatili do idućeg dana, ali kažu da ponekad kad je najslađe treba prestati jesti, tako je meni slast Zadra ostala po nebcima do Italije, a evo i sad dok pišem.

Ćivitanova. Naše odredište. Italija je, mora biti lijepo… Dogovaram sa momcima da idemo odmah do plaže. Bacam stvari u sobu i krećemo. Nakon petnaest minuta stižemo. „Zdravo moreeeee“ volim ga pozdraviti svaki put. A kad mi miris uđe u nozdrve naježi mi se cijelo tijelo. Talasi su veliki, plaža duga ali i široka, a moje gume neprihvatljive za ovaj teren. Ne mogu prići vodi. Šetamo, razgledamo, istražujemo, dolazimo do mjesta gdje mogu prići do vode. Kako talasi zapljuskuju obalu tako mi kapljice padaju po licu. Iako tek učim da ronim moj odnos prema vodi se potpuno promijenio. Stalno se pitam šta je ispod površine i duboko poštujem tu silu i taj novi svijet koji tek treba da upoznam. Mislim da bih imala hrabrosti sama da zaronim, samo da imam opremu. Nisam ni znala da posjedujem toliku količinu ludosti. Sviđa mi se ova moja ja koja je bila malo zakržljala na kratko i sad ponovo raste, kao iz vode, što bi naš narod rekao. Napravili smo veliki krug i gotovo sve obišli. Večera je u tom momentu bila savršen slijed. Tjestenina, meso sa uljima i začinima i kolač sa kombinacijom sladoleda i mente. Ovdje se obroci ne propuštaju. Sa drugom grupicom ljudi otišla sam još jedanput do plaže i baš je godilo. Noću su zvukovi mora drugačiji, glasniji i pomalo jezivi. Blizu plaže je pijaca. Prati šetalište uz plažu. Sve stvari koje su izložene bile na štandovima tokom dana i dalje su stajale tu. Dva čuvara su šetala i nadgledala robu, mislim da postoje i kamere. Vratili smo se u hotel. Začuo se glas kreveta…

Naspavana, valjda odmorna, ja to nikad ne znam, ne znam ni kada sam umorna. Znam samo da sve to zanemarim kada mi se servira nešto primamljivo srcu. Ne može da namigne, ali zakuca jače i lako se sporazumijevamo. Otišla sam nakon doručka, opet sa momcima, u šoping. Kako god zvuči, zanimljivo je jaaaaaakoooo… Dovukla sam slatkiša, tjestenine, začina, a moja Snježa koja mi je i ovaj put cimerka, pobrinula se za bosiljak. U sobu smo primile još jednu drugaricu Jovanu, trio fantastiko. Nas tri skupa smo super funkcionisale i niko nikom nije smetao. Ono što je smetalalo su bile naše razbacane stvari po sobi. Pa ko još na odmoru posprema bilo šta. I dok su one bile na nekoj svojoj pustolovini, mi obavili šoping, vani je duvao vjetar i najavljivao kišu, odlučila sam se za kafu i knjigu na prozoru. Nisam pogriješila.

Večera je bila izvrsna. Lazanje i ponovo kombinacije sladoleda u torti. Nakon večere, sjedili smo napolju. Kartaši su se separatisali po hotelu, na svakom spratu po jedan sto. Veče je prolazila.

Veliki petak. Taj dan uvijek postim. Kada sam bila mala, tata i ja ne bi jeli cijeli taj dan. Sa mamom sam fabala jaja. Svaku travku i danas sa pažnjom biram i berem. Smatrala sam da su praznici porodični momenti. Ove godine prvi put sam poželjele biti van doma. Za Božić se desila ta želja. Ponekad tek sa neke distance možemo dublje i jače da doživimo nešto kod kuće. Valjda treba taj osjećaj nedostajanja da nas vrati na onaj put sa kojeg smo malo skrenuli, zagrljaj iz kojeg smo se izmigoljili, vjeri koju smo zanemarili… Kada si daleko ono što zafali, tome se vraća. Lijepo je imati čemu, gdje i kome se vratiti.

Nisam postila. Nismo taj dan ni jednu utakmicu dobili. Nismo bili pretjerano zadovoljni Nismo bili ni nezadovoljni. Večera je opet bila dobra 🙂

Kažu „jutro je pametnije od večeri“ i jeste. Pokušavama umiriti malo svoj duh. Učim se strpljivosti i tome da neke stvari prosto prespavam. Ako ih se sjetim ujutro lakše ih primam i shvatam, ako ne nisu ni vrijedne pomena.

Uslijedila je drugačija slika na terenu. Jednu smo izgubili a drugu utakmicu pobijedili. Sedmo mjesto. Čini se malo ali nije. Samo dolazak ovdje bio je veliki korak. Uspjeh je radovati se postignućima čak i onda kada nisu najviše rangirana. Bolja su od prošlogodišnjih, nije li to sjajno, napredujemo. U hotelu su nas sačekale moje cimerke sa korpom ofarbanih jaja. Praznik je na svakom mjestu ako je stalno nastanjen u srcu. Spakovali smo se. Večerali, naravno 🙂 Za onog ko voli riblji meni ovo je bilo savršeno. Za mene, večera je bila čisti izazov. Probala sam većinu tih živuljki, znam da to nikada neću sama naručiti, ovo je prilika. Neke od njih su me gledale iz tanjira, a neke papcima ne baš prijatno golicale… bilo je i onih koje su mi nadraživale nebce, ali i nos… Većinu sam probala i pojela po prvi put u životu. Vježabala sam odnos između hrane i mene. Ubjeđivala se da me ništa sa tanjira neće ujesti…uh… Bilo je za dlaku. Preživjela sam bez vrištanja i vraćanja hrane iz želudca. Torta je bila izvrsna. Još je rođendanska. Jovana je slavila punoljetstvo, šalim se naravno. Stara je kao i ja… ali dosta o tome. Poslije izvrsne večere (šalim se naravno) krenuli smo kući. U busu smo pili sangriju koju su Jovana i Snježa pripremile, što nam je pomoglo da zaspimo. Iako nije bilo planski, praznik ćemo dočekati kod svoje kuće. Ustvari on će dočekati nas.

Preko puta Ćivitanove je Zadar. Preko mora, bez planina i gora. Košarka je zbližila mene i mog budućeg kuma, jer smo igrali skupa. Tako sam ja njega upoznala sa budućom ženom, a on meni dao kumu. Zajedno krenusmo na ronjenje, to nam dade još više zajedničkog vremena.Kuma pliva, fotografiše nas i smije nam se 🙂 Mi gnjurimo hahahahhaa. Dobra smo ekipa. Instruktor nam je dobar čovjek prvenstveno, a onda i veoma stručan. Eto tako je to sve nekako povezano. Zvali su me na ručak po povratku. Radujem se njima kao i svojim ukućanima. Ovih petnaest sati vožnje sam dosta u mislima posvetila njima i mom novom hobiju.

Čestitali smo jedni drugima praznik u autobusu i naravno odmjerili snage u tucanju jaja. Elvir mi je među prvim čestitao praznik, izgrlio i izljubio. On i ja igramo na istoj strani godinama. Dobar smo tandem. Rekli smo da ćemo zajedno jednog dana okačiti kolica o klin. Mnogo je drag, kao i cijela njegova porodica. Ostavili smo dio ekipe u Zagrebu. Oni su slavili Uskrs sedam dana prije, ali su podijelili sa nama radost.  Kao i ostali momci koji ne slave ovaj praznik ni po jednom kalendaru. Lijepo je to.

Moj bato me čekao i poklonio mi dug zagrljaj. Onako kako ja volim. Da mi ne bježi dok mu ne osjetim miris, jačinu zagrljaja i otkucaje srca.

Do novih zagrljaja, avantura i ljubavi, grlim i vas 🙂