Kada sam bila mala i boravila u Zavodu za fizikalnu medicinu, gdje sam se školovala i ujedno imala rehabilitaciju uvijek su mi praznici kao vrijeme poklanjanja bili utješni momenti. U početku sam mnogo patila za domom, roditeljima i prijateljima. Onda sam stekla nove prijatelje i sve je nekako bilo lakše.
Ali pamtim ja još uvijek i one hladnoće zidova, kreveta, duše… pamtim i bolove ne fizičke nego one koje ti ne daju da jedeš ni piješ, ponekad ni da dišeš, one koje ti toliko isuše grlo da nema glasa i oči da nema suza.
“ Biljana, dobro razmisli, ili bar odaberi neki drugi dan” ubjeđivali su me. Trebalo je da u petak 04.11.2017. godine, igramo jednu utakmicu u okviru lige BiH u Sanskom Mostu. Odmah u subotu, 05. u Zagrebu dvije utakmice lige NLB. Isto to veče da se vratim u Banja Luku, sjednem u auto i stignem u Aleksinac prije 08h ujutro, kako bih sa dvoje predivnih ljudi učestvovala u humanitarnoj šetnji koja se taj dan završava u Nišu.
Odigrali smo sve utakmice koje su završene u korist mog tima (KKI Vrbas). Igrala sam svaku gotovo svih 40 min. Vraćamo se u Banja Luku, presvlačim se u WC-u, sjedam u auto i idem po vozača (morala sam ga angažovati kako bih bar malo odspavala). Usput zovem kući da kažem da sam stigla, ali i krenula dalje. Pokušavam zaspati dok mi tijelo pulsira od umora, jagodice bride i komplet ruke trnu. Uz sve to neke misli se roje, vraćam se u djetinjstvo, pa ponovo na teren, onda mislim na ovo dvoje ljudi koji su pokrenuli akciju. Bogdana sam samo upoznala na njegovoj promociji knjige, ali sam toliko čitala sve što piše i što su o njemu pisali da imam osjećaj da se već dugo znamo. Tamaru nisam upoznala, ali čim radi ovako lijepu i veliku stvar da bi nekom pomogla mora biti divna. Jurimo auto-putem, ne pričamo, vozač je profesionalac kako u vožnji tako i ponašanju pa me ostavlja da odmaram. Spavam u nekim kratkim intervalima i ubjeđujem sebe da tridesetak kilometara guranja točkova na kojima sjedi preko pedeset kilograma nije ništa. Sviće. Vozimo se još uvijek. Leđa počinju isto da me bole, ruke još jače, valjda upala poslije svih onih utakmica, ipak se ja borim sa i protiv muškaraca na terenu. Tješim se kako će sve to da utrne i da više neću ni osjećati bol. Stižemo u Aleksinac ulazimo u ulicu u kojoj se nalazi restoran koji nam je mjesto sastanka, ali ga ne pronalazimo. Koncentracija mi je gotovo na nuli i ne pomažem mnogo. Pravimo nekoliko krugova i uspijevamo uz Bogdanovu navigaciju dok sve vrijeme razgovaramo telefonom. Tu je i njegov otac. Grlimo se svi kao stari prijatelji, kao porodica, jer nas povod okupljanja zbližava i čini u tom trenutku porodicom. Nude mi hranu, ali ja nisam u stanju ni da jedem. Plašim se toga koliko me stigao umor, odlazim u toalet da se umijem.Bogdan mi pomaže uz dvije stepenice, potpuno mu vjerujem iako se drugi put u životu vidimo. Čak mi je prijatnije njega nego Tamaru zamoliti za pomoć. Tako da mi je on u toku cijelog dana desna ruka u svakoj situaciji. Prelazim sa WC šolje na kolica i vrtoglavica me gotovo sruši na pod, udarim samo desnim ramenom o vrata. Kuca Bogdan, pita da li sam dobro, ne priznajem da nisam. „Sve je u redu, vrata lupaju, hvala“ odgovaram.
Konačno, krećemo. Novinari nas čekaju kao i nekih tridesetak i više kilometara koje moramo preći do nekih 17h. Udahnem nekoliko puta i još jednom sebi ponovim da MOGU. Kroz Aleksinac nas ljudi pozdravljaju i prepoznaju. Nisam u stanju mnogo da govorim, ono malo koncentracije čuvam kako ne bih zapela i našla se na asfaltu. Ipak, rastresam neke teme sa Bogdanom, željna sam da pričam sa njim, da tu energiju osjetim i u stvarnosti. Gotovo godinu dana gutam sve što on napiše i u nekim trenucima ni sama nevjerujem da sam tu i da je on tu. On je mom biću obloga.
Izlazimo iz Aleksinca, počinje neki dio puta ravan, nije baš ni naseljen. Pokušavam nešto da smislim ili da uopšte mislim o nečemu, ništa, ravna linija, ponovo. Budi me dječak koji nam je još kod Aleksinca prišao i rekao da bi želio jedan dio puta da ide sa nama, Tamara je rekla da može ali da se ide javiti roditeljima što je i učinio i vratio nam se.Priča nam o tome čime se sve bavi, o svojoj porodici, prijateljima i uopšte o životu u ovom dijelu Srbije, koji nije baš tako lijep. Bogdan me nekoliko puta pita “možeš li B”, a meni je ponekad teže odgovoriti na pitanje nego gurati kolica. “Mogu i nemoj više to da me pitaš, tražiću pomoć kada mi bude trebala”. Zvuči grubo, ali nije bilo, sve vrijeme smo se smijali tome. Sjetila sam se ploske sa rakijom, sa Vlašića pa smo je degustirali. Ljudi su nam prilazili, donosili vodu, slikali se. Uspijevala sam da se nasmijem i procijedim nekoliko rečenica. U popodnevnim časovima sam se osjećala odlično. Bez umora, malo se i koncentracija vratila, ništa me nije boljelo, bilo je lijepo i veoma čudno. Sve vrijeme na leđima Bogdan je nosio zastavu koju su djeca oslikala i ispisala, na kojoj se nalazi humanitarni broj. Svaki put kada pitam koliko smo prešli čini mi se u istom trenutku mnogo i malo. Uz jednu uzbrdicu prije Niša, ipak prihvatam pomoć. Možda bih je i savladala, ali ne bih mogla dalje nastaviti.
Prije samog ulaska u Niš dolaze prijatelji i rodbina od Tamare i Bogdana. Jednako grle mene kao i njih. Polako pada mrak, polako padam i ja. Ne znam ni šta radim više, ne čujem imena ljudi koji se upoznavaju sa mnom. Sve vrijeme dok smo pješačili tata Bogdanov je vozio pored nas u slučaju da nam nešto zatreba. Na ovoj dionici svi pješačimo i grupa se uvećava. Prilazi mi njegova tetka i počinje razgovor. Niš počinje nešto da šapuće u stilu “osvrni se oko sebe, vidi koliko sam lijep” i ja kao feniks, ponovo se budim. Kao da sam tek ustala, odmorna, naspavana… Prilazimo NURDOR-u, ulazimo u masu ljudi koji spazivši nas ostavljaju prostora za prolaz, držimo se svo troje za ruke i tada se dešava nešto veličanstveno. Obuze me neka jeza, radost i suze u isto vijeme od energije koja je kipila na sve strane. Ljudi su nas grlili, zahvaljivali se, znali su i mene. A ja nisam razumjela zbog čega se meni zahvaljuju, dok mi toliko ljubavi daju. Mali dječak mi kači medalju oko vrata, a on je heroj, on je pobjednik ne ja. Zbunjeno odgovoram, ako sam pomogla da sam srećna, ali iskreno ne smatram da sam učinila išta tako veliko da sam od heroja zaslužila medalju.
Tamara Klarić i Bogdan Stevanović koji su u ponedeljak, 30. oktobra 2017. godine iz Beograda pješke krenuli ka Nišu, kako bi skrenuli pažnju javnosti na akciju prikupljanja novca za izgradnju nove zgrade dječjeg hemato-onkološkog odjeljenja Klinike za dječje interne bolesti u Nišu, uspješno su stigli u Niš 06.11.2017. godine u 17.30h. Ovom šetnjom od donacija i SMS poruka prikupili su 2.103.490,00 RSD. Akciju skupljanja novca organizovalo je Nacionalno udruženje roditelja djece oboljele od raka NURDOR. Inicijativa je pokrenuta u februaru 2013. godine. Izgradnja odeljenja počela 18. maja 2016. godine. Prva faza radova je završena 28. decembra 2016. godine. Druga faza radova počela je novembra 2017. godine. Odeljenje je svečano otvoreno 15. maja 2018. godine.Ukoliko želite i dalje možete donirati, a na ovom linku imate sve potrebne podatke kako to da učinite: http://www.nurdor.org/Kontakt.aspx
Ušli smo svi unutra, popili kafu, posjetili djecu koja su trenutno na liječenju i ja sam morala krenuti nazad. Pozdravili smo se uz zagrljaje, ponovo suze i mnogo lijepih želja. Do Banjaluke sam ponovo pokušala da odgonetnem zašto se oni meni zahvaljuju kada su mi toliko toga dali. I dalje spavam u nekim prekidima. Stižem kući, sve prolazi u najboljem redu. Mislim da je bilo dva ili tri sata iza ponoći. Liježem i navijam sat da ustanem na posao u 06h. Budim se na zvonjavu alarma. Kada sam pokušala da sjednem, samo sam se srušila ponovo na krevet, nemoćna za bilo šta. „ Dijana, molim te kaži da danas ne mogu na posao“ pišem koleginici. San. Konačno.
