Svaki svoj dan planiram do najsitnijih detalja, ako želim da protekne kako treba. Gdje ću parkirati, da li pada kiša, snijeg, zaglaviću se kolicima. Tu gdje idem ima li stepenica, kakav je prilaz na trotoaru, ima li toalet, mogu li ući uopšte u njega? Gdje ću na kafu, u koji ću butik, mogu li se prijaviti za neku obuku, gdje se ona održava? Kada putujem, ko će me unijeti i iznijeti iz autobusa, da li ću moći obići sve znamenitosti kao i ostali turisti? Razmišljam gdje je tu komfor o kojem svi govore i savjetuju da se izađe van njega. Ja sam gotovo uvijek van te zone, tamo van gdje je drugima tako teško doći. Wou! Stvarno sam u prednosti.
Nego, moja priča počinje iz moje napola komforne Banjaluke.
Budimpešta, vikend, povoljno. Brzo zovem brata i pitam ga da li želi da idemo i obavještavam ga da je u pitanju Agencija. Navikli smo na privatni aranžman, tako smo sigurniji i udobnije je. On pristaje. Javljam se u Agenciju i obavještavam ih o mom stanju iz tehničkih razloga (prvo sjedište u autobusu, dodatno mjesto u prtljagu za moja kolica, soba u prizemlju ako hotel nema lift i sl.). Na FB listi putnika vidim dobro poznato ime. Moja prijateljica iz djetinjstva ide na isto vikend putovanje. Kakva divna slučajnost! Ispostaviće se kao i uvijek da ni to nije slučajno.
Ponoć, mjesec decembar, došli smo prije zakazanog vremena, cvokoćemo uprkos tome što smo se slojevito obukli. Moje prijateljice nema na vidiku. U međuvremenu dobijam pridike od brata kako nosim mnogo stvari (iako sam smanjila na jedan kofer i ruksak), uvijek me zeza da spremim pola kuće. Izvlačim se osmijehom i treptanjem, spašavaju me i autobusi koji konačno dolaze.
Dok me brat unosi u autobus predviđen za nas, spazim moju Jocu da ulazi u treći autobus. Žao mi je što nismo zajedno, ali mi je srce na mjestu jer znam da ima dobru pratnju kao i ja i da će se snaći. Put je pomalo iscrpljujući, trebali smo rano ujutro da se prijavimo u hotel, ali zbog čekanja (pravilo da sva tri autobusa stižu zajedno), to se mnogo odužilo pa je san o tušu i krevetu ostao san. Nisam htjela maltretirati brata da me iznosi i unosi više puta u bus i tako sam se dovela u situaciju da u mojoj glavi lebdi samo slika toaleta.
Obišli smo tri glavne lokacije – znamenitosti u gradu i nevjerovatno sve tri su bile nama pristupačne (usput sam riješila problem toaleta). Jednu ipak nismo obišle do kraja, jer nismo znale da postoji lift sa neke druge strane, a ljudi iz Agencije nisu bili spremni za nas, pa smo zbog nedostatka informacije ostali uskraćeni za jedan vidikovac. Iako je moj brat insistirao da me popne pa smo se gotovo posvađali, (on misli da ga štedim) uspjela sam se izvući. Nisam obraćala mnogo pažnju na ljude oko nas, ali moja Joca ih je posmatrala, valjda joj je to profesionalna deformacija (Jovana je psiholog). Kasnije smo zajedno analizirale i shvatile koliko je dobro što smo bile u različitim busevima, iako smo sve vrijeme kmečale zbog tog propusta. Zapravo je naša nesvjesna misija da ljudima kažemo da i mi putujemo, volimo to i želimo, uspjela potpuno. Od onih čudnih pogleda, šaputanja, nagađanja, poslije cjelodnevnog praćenja kako mi to sve radimo, druženja na brodu kada smo krstarili Dunavom, doživjele smo inicijativu putnika ka organizatorima da obrate pažnju na neke sitnice. Tako su nas oni proveli kroz masu od dvjestotinjak ljudi koji su čekali prijavu u hotelu, zamolili osoblje da nam pročiste prolaz, otključaju sporedni ulaz koji ima rampu za kolica i pripreme ključeve naših soba. Neizmjerno smo im bile zahvalne. Iako nije fer jer svi ostali takođe čekaju nama to nije baš dobro po zdravlje, mnogo je lošija cirkulacija kada sjedite na minus pet stepeni nego kad cupkate.
Sobe, naravno, nisu bile po zadovoljavajućim standardima, ali smo se snašle. Večerali smo neka stara peciva, jedina koja su ostala u marketu u jedanaest naveče. Ali poslije napornog dana, dvadestečetverosatnog vlakanja po autobusu, smrzavanja, gladovanja, to je bilo nešto najslađe što sam pojela. Zaspala sam istog momenta kada sam legla u krevet. Ustala sam rano. Moja Jovana uvijek kasni pa sam morala da joj pjevam serenadu ispred vrata. Interesantno je bilo to da smo predhodnog dana još u autobusu izabrale iste izlete, a nismo bile u dogovoru. Tako je drugi dan našeg putovanja bio slobodan za šetnju Budimpeštom. Javni prevoz je tamo takođe pristupačan pa nas nije bolila glava oko prebacivanja sa jednog kraja grada na drugi.
Predpraznična atmosfera je vladala svuda. Ukrasi su šljaštili sa svih strana, hrana je mamila mirisom, parilo se iz malih drvenih kućica od kuhanog vina, svi su se smijali, čuli su se razni jezici, zvukovi različite muzike, busevi su bili oslikani prazničnim Coca Colinim reklamama i velika jelka. Mnogo volim jelke, pa smo pozirale nekoliko minuta da bi uhvalite kadar da smo same ispred nje, da se vidi cijela jelka i natpis, dok je za to vrijeme moj brat, koji se ne voli slikati, prevrtao očima. Nismo uspjele napraviti željenu fotku, ali smijeha je bilo na pretek. Javni WC pristupačan, većina radnji ima ulaz pristupačan, skoro svaki trotoar spušten… Ipak, bez pomoći ne bi uspjele obići mnogo toga same, uvijek se radi o nekim sitnicama koje su za samostalnost pepreka. Jocina kuma i moj brat su savršeno odigrali uloge personalnih asistenata pa su te sitne prepreke postale još sitnije.
Bile smo zadovoljne. Dva dana Budimpešte, dva dana učvršćivanja kanapa prijateljstva, dva dana upoznavanja mojoj Jovani bliske osobe, dva dana mom bratu trpljenja mene i mojih hirova, dva dana testiranja mogućnosti. Naveče smo sjeli ispod mosta (Hm! Sjeli su ovi što su stajali, mi svoju stolicu stalno nosimo.) Tu je ujedno bilo i mjesto okupljanja. Pridružili su nam se vlasnici Agencije. Priznali su da im je ovo prvo iskustvo da neko ko koristi kolica putuje sa njima i da su oduševljeni. Priznaju da su bili pomalo zabrinuti, ali i da će im ovo pomoći ubuduće jer će znati kako postupati i na koje stvari obratiti pažnju.
Svi zadovoljni krećemo nazad. Mom bratu je dosta, jer voli komfor, a ja se naslonjena na prozor pitam da li mi je uopšte potreban taj komfor jer mi ova zona van njega baš godi. Usudite se, izađite, probajte i čak iako nije dobro, nasmješite se i sve će krenuti da se smiješi oko vas.
