Kome smeta ljubav?
Ljubav su mnogi pokušali definisati, opisati, objasniti, opjevati... Ali kako naći pravi način, mjerilo, riječi, za nešto tako uzvišeno. Nešto naspram čime je i cijeli svijet mali i pokoran. Možda je najbolja definicija koju je dao Mika Antić: „Ljubav je sve, baš sve“. Osoba koju volite je ljubav. Posao ako uživate u njemu je ljubav. Pjesma koju rado pjevušite je ljubav. Vaš kućni ljubimac je ljubav. Sivi oblak je ljubav ukoliko vidite u njemu nijanse omiljene boje. Zašto je onda osuđujemo, šibamo, tajimo, potiskujemo, zabranjujemo, ubijamo...?
Šetala je omiljenim stazama dobro poznate šume. Čekala je prvi snijeg. Čekala je sjećanja. Čekala je odgovore. Čekala je sebe.
„Drugačija sam. Govori mi to knjiga, film, okolina. Kažu kako je ljubav normalna samo između muškarca i žene. Zašto? Da li sam bolesna, jer volim? Moja seksulanost me ne bi trebala činiti drugačijom. Zar to ne bi trebali biti pogledi na život, sistem vrijednosti, ono koliko jesmo ili nismo ljudi? A možemo biti neljudi iako smo gej kao što možemo biti i ljudi. Niti si bolji (divni gej ljudi), niti si gori od drugih samo zbog svoje seksualnosti“.
Govorila je sebi osluškujući prirodu. Možda joj je priroda i davala odgovore. Sigurno jeste, jer joj je bistrila misli, davala utjehu, liječila boli. Skrivala ju je od onih koji prilaze sa lošim namjerama, ulivala spokoj i prihvatala sa svim onim što ona jeste i nije.
„Kako samoća zna biti lijepa. Neka sam i današnju kafu eskivirala zbog „spletkarenja sa sopstvenom dušom“ i kafenisanja sa sobom. Kao da me i briga šta će pomisliti. Ko želi ostati, ostaće. Neće ni misliti, vjerovaće. Ionako ljudi uglavnom malo misle. Većina ponavlja uvrede koje je čula, onako papagajski bez razmišljanja. I sva ostala stereotipna razmišljanja. Vrlo malo je onih koji stvarno misle, ali njih volim čuti. Šta god da misle dok misle svojom glavom jer sa njima se može razgovarati i kad mislimo drugačije. Oni obično ne vrijeđaju. Njih se ne plašim“.
Strah joj je bio dobro poznat. Postao je njen pratilac, saputnik. Naučila je da drže korak, ponekad mu i pobjegne. Ponekad samo stane i sačeka ga. Onda se on prenerazi, unezvijeri i poklekne nad njenom hrabrosti.
„Sjećam se koliko sam je voljela. Niko nije znao za nas. A bile smo zajedno dvocifreni broj godina. Kako sam samo željela sa nekim razgovarati kada je otišla. A ipak sam morala sav teret raspada jedne duge veze sama pregurati, potpuno sama i ćutke. Da sam pokušala, možda bih dobila još jedno breme i morala bih se uporedo nositi sa predrasudama i osuđivanjem. Možda bih ja i pokušala, ali se ona plašila više od mene, a ja sam je previše voljela da bih joj naudila na bilo koji način”.
Kako je samo ojačala, očeličila poslije toga. Suprostavljanje strahu, preživljavanje, njegovanje sebe same donijelo je mudre odluke. Nije željela biti sa nekim samo da ne bude sama. I nije željela ostajati u vezama koje nikud ne vode.
„Ah, te pahuljice. Uvijek me sjete romantičnih i pomalo tužnih momenata. Stojiš negdje na snijegu, veje kao u bajci, tu si sa osobom koju voliš, ali ako nisi 30 km od prvog čovjeka, nije uputno da je zagrliš, uhvatiš za ruku, poljubiš, nije pametno da se vidi da ti je partnerka, da je tvoja ljubav. Rizikuješ batine. Nije sigurno da te neki čuvar morala od 15 godina neće probosti čakijom. Jednim gestom ljubavi možeš rizikovati zdravlje i život žene koju voliš“.
I dok je njena ljubav promiskuitetna, bolesna, odvratna, za smrtne kazne... Sa druge strane, dva jeziva ubistva žena od strane njihovih partnera su samo još jedna vijest iz crne hronike. Zateknu je uvijek takve reakcije. Zar je strašnija vijest o ljubavi nego vijest o mržnji i da bi ubili nekoga zato što voli, da se čak ni ne zgroze na vijest zbog nasilja nad ženama.
„Eto, opet kuca ovo ludo srce. ‘Ajde obećaj da više nećeš praviti budalu od sebe zbog ljubavi, da ćeš uključiti malo i mozak, a ne samo srce, ili bar da nećeš toliko pokazati. Obećaj, pa ti kupim ratluk i pivo“.
Nasmiješila se svojim mislima. Podigla je glavu ka nebu otvorivši usta i kao dijete gutala snježne pahulje.