Većina ljudi misli da koristim jedna kolica za sve aktivnosti (svakodnevne i sportske) i da ona mogu biti bilo kakva. Mislim da uporište ove predrasude “čuči” najviše u tome što još uvijek nismo napravili razliku između pacijenata i osoba koje zbog svoje dijagnoze-stanja, koriste neko ortopedsko pomagalo cijeli život. Da probam to razjasniti.
P.S. Moram da naglasim da isključivo pišem o dijagnozama koje za posljedicu imaju oduzetost donjih ekstremiteta i čija stanja nemaju progresiju ili je ona minimalna.
Razlike
Postoje dva osnovna modela posmatranja osoba sa invaliditetom (OSI) od strane pojedinaca, a samim tim i društva: medicinski i socijalni model. Medicinki je orijentisan na izlječenje osobe ne prihvatajući stanje takvo kakvo jeste, dok socijalni traži način da se OSI uključe u sve sfere društva, odnosno da im se omogući što veća samostalnost kako bi preuzeli kontrolu nad svojim životom što je više moguće. Hajde da posmatramo i kolica i njihovu namjenu kroz ta dva modela.
Medicinski model– kolicima se služe PRIVREMENO osobe koje imaju neku PROLAZNU povredu (npr. lom, operaciju zbog koje se ne preporučuje fizička aktivnost i tome slično). Njima, uglavnom, mogu da posluže obična, takozvana bolnička kolica. Zašto? Zato što će za to vrijeme neko da im asistira (guraće kolica, pomagati osobi prilikom transfera i sl.). Ona su cjenovno pristupačna, ali ne služe za neke teže aktivnosti. Nakon upotrebe osoba može da ih pokloni, jer joj neće biti potrebna a kamoli neophodna. Takva kolica nisu namijenjena da ih osoba sama koristi, a posebno NE TRAJNO.
Socijalni model– kolicima se TRAJNO služe osobe koje su zbog povrede ili nekog zdravstvenog problema došle u stanje da im je za kretanje neophodno ortopedsko pomagalo. Dijagnoze poput dječije paralize, spina bifide ili usljed povrede (saobraćajna ili neka druga nezgoda poput pada sa nekog objekta) uzrokuju probleme sa kičmom koji dovode do paraplegije (trajna oduzetost donjih ektremiteta) i to je STANJE – ne liječi se.
Problemi sa kojima se mi paraplegičari susrećemo nisu uzrokovani našom fizičkom karakteristikom koja je drugačija od većine, već neprilagođenom okolinom kao i zbog nedostatka adekvatnog pomagala. Ortopedsko pomagalao i pristupačnost diktiraju kvalitet života, odnosno stepen samostalnosti koju će pojedinac steći. Naravno, tu su i lična intresovanja koja diktriraju stepen konzumacije tih aktivnosti. Svakako da se ne radi o individualnim ograničenjima uzrokovanim dijagnozom, već o mjerama koje društvo treba poduzeti da bi se iskoristio puni potencijal svake osobe. Cilj je biti na korist, a ne na teret društva.
Lako-aktivna, sobna kolica
Baš kao što im naziv govori, veoma su lagana, čak mogu biti oko 3 kilograma, samim tim lako je rukovati sa njima pa se zato još zovu i aktivna. Sobna, jer služe za svakodnevnu upotrebu, odnosno, to su kolica koja se koriste u obavljanju svakodnevnih životnih obaveza. Lako su sklopiva, pa je transport veoma jednostavan i daje mogućnost da osoba koja ih koristi može sama da ih pakuje npr. u auto. Praktična su i uvijek se ide na opciju da budu što manja, bez dodatnih opterećujućih segmenata (nema stranica, umjesto njih su blatobrani, manje ručne kočnice, niži naslon, uža kompletno i viša u sjedalu) kako bi pojačali funkcionalnost. Oni koji nauče vožnju na dva zadnja točka, što je vrlo jednostavno, mogu lako da savladaju prepreke poput trotoara, neravnog terena, pijeska, makadama i slično. Njihova lakoća i mobilnost dozvoljavaju da rukujemo sa njima kako želimo
Sportska kolica – košarka, ples, ragbi i slično
Većina sportova pripada grupi paraolimpijskih. Veoma su zahtjevni i traže ozbiljnu psiho – fizičku spretnost i spremnost (o nekima sam pisala https://happybe.net/tijelo-kao-stroj/ , https://happybe.net/kazes-invalidni-sport/ ). Za svaki od sportova koriste se drugačija kolica. Obzirom na to da ja igram košarku i plešem, pisaću vam o tim razlikama. Kolica za košarku imaju zakošene točkove, kao i peti točak da bi se postigla što bolja stabilnost. Zbog mnogo prevrtanja i velike dinamičnosti igre stabilnost se postiže i na način da se vežemo u kolicima. Tu su kaiševi na stopalima i oko struka ili iznad koljena, kako kome paše i kako mu povreda diktira. Tu ne trebaju kočnice, jer je brzina na terenu jedan od važnijih faktora. Moraju biti veoma čvrsta i otporna kako na udarce protivničkih igrača, tako i na mnogobrojna ispadanja i prevrtanja. Da napomenem, još uvijek pričamo o košarci, iako je opis kao da je u pitanju ragbi.
Kolica za ples su kao spoj ovih za košarku i lako-aktivnih. Košarkaška se ne rasklapaju (bar mi nemamo te modele), skidaju se samo točkovi. Plesna imaju malo više mogućnosti, mogu se rasklopiti i može se skinuti taj zadnji točak kako bi se prilagodila vrsti plesa. Nije isto plesati valcer u kojem si dosta statičan i neki slobodni stil koji traži veliku dinamičnost kretanja tijela i kolica. Takođe, ona moraju biti lijepa i uglancana kao i sam plesač.
Tu su i atletika, tenis, mačevanje, boks, motokros, softball… svi oni zahtijevaju posebna kolica ili modifikaciju nekih drugih (npr za košarku i rukomet mogu da se koriste ista kolica). Imamo i vodene sportove i sportove na snijegu koji opet imaju posebnu opremu. Skijanje sam probala (https://happybe.net/slovenija-zimi-na-stiklama/) tu se koristi mono-ski, sjedalica koja stoji na jednoj skiji. Pomažeš se štapovima koji su malo drugačiji jer imaju dio koji se rasklopi i dobijete dva štapa na mini skijama, tako da nema kočenja pri spustu. Slična oprema se koristi i za skijanje na vodi. Postoji i surfanje. Tu je rafting i ronjenje za koje ne treba dodatna ili posebna oprema. U tim vodama plivam, ustvari ronim (https://happybe.net/prvi-susret-sa-podvodnim-stanovnicima-rose/ ). Takođe u paraglajdingu i padobranstvu ne treba ništa drugačije od standardne opreme i to je takođe iz iskustva (https://happybe.net/biljana-hvala-ti-sto-si-svoj-zivot-stavila-u-nase-ruke/ ).
Šta im je zajedničko
Sva kolica rade se po mjeri korisnika, na osnovu njegovih fizičkih gabarita, dijagnoze, želja, aktivnosti, spremnosti i ostalih individualnih karakteristika. Sva ova kolica i oprema, sve je veoma skupo za naše uslove i niko nije nadležan od državnih institucija da ih nabavi, odnosno da vam da finansijsku podršku. Svaka su neophodna, kako ona koja služe za svakodnevne aktivnosti, tako i ona za sport ili rekreaciju, jer su glavni preduslov za bavljenje nekom disciplinom. Dodatna oprema je na svemu potrebna u smislu rezervnih dijelova, boljih guma zbog različitih i uglavnom neuslovih terena na našim prostorima i ostalih detalja (boje, dezena, jastuka na kojem se sjedi i ostalog). Dodatna oprema dodatno košta i opet nam finansije igraju ulogu da li ćemo kupiti ono što nam je potrebno ili ono što smo u mogućnosti. Minimalna cijena novih kolica je oko 7000 KM. Većina nas kupuje polovna i onda ih prepravljamo, ali to nije najsrećnije rješenje jer su ona nefunkcionalna i dovode nas u pogoršanje opšteg stanja.
Ipak, jedan ozbiljan i veliki napredak, usudim se reći istorijski moment za nas je taj što je Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske u svoj cjenovnik uvrstio stavku lako – aktivnih kolica i obezbijedio sredstva u iznosu od 6200 KM za nabavku ovog ortopedskog pomagala. Dugogodišnja borba je urodila plodom. Najveća satisfakcija ove priče je poruka jedne majke koja ima dijete sa spina bifidom: “Hvala što mojoj djevojčici olakšavate životne puteve.”
Za mene je ta rečenica pobjeda.