Kažeš “Invalidni sport”?

  • 1
    Share

KKI VRBAS

Ležim. Ne pomjeram se. Tada gotovo ne boli. Ne plačem i ne žalim se. Volim taj slatki bol. Pravim se da me škakilja svaki put kada me negdje zaboli kao da mi kida svaki mišić, ja se nasmijem. Ne smetaju mi ni grube i krvave šake, pune žuljeva, crni i iskrzali nokti. Ne smeta mi čak ni to da nemam i po mjesec dana slobodnog dana. Tako, ležeći, kada krenem sabirati utiske poslije svake utakmice, krene srce da mi igra i ponovo proživljavam svaki momenat. Od gomile emocija sklizne jedna suza niz lice onako brzo i vragolasto u znak solidarnosti sa dugim uzdahom koji je proprati.

Srećna i zadovoljna zbog svega što smo postigli, koliko god teško ponekad bilo, sama sebi aplaudiram. Zadovoljstvo je nemjerljivo i neuporedivo veće od sve žrtve. I kada konačno nađem udoban položaj i potonem u san, neki glas, bez lika, kaže ,,Dođi da ti nešto pokažem!“, i ponovo me odvodi na teren.

Sanjam. Svjetla reflektora su toliko jaka, ali ne smetaju. Mrežice nove a teren pun lopti. Parket blista, nema ni jedne neravnine, klize kolica. Dovoljno je jednom jako da gurnem točkove naprijed i već sam na pola terena. Vrtim se u krug i onda čujem aplauz. Dvorana je puna publike. Skandiraju naša imena i ime našeg kluba. Oh, pa ja nisam ni primjetila sve te transparente. Na njima su ispisane poruke u stihovima, imena svih igača, našeg kluba i sve godine u kojima smo osvojili titule. Muzika je glasna. Na klupi je cijeli tim stručne podrške. Imamo i nove točkove, složeni stoje pored klupe za rezervu. Počinje utakmica. Pobjeđujemo sa lakoćom. Srećni i praćeni gromoglasnim aplauzom prepune dvorane, odlazimo u svalčionicu. Neko jako zalupi vratima susjedne svlačionice i ja se probudim. Teška i spora suza zapeče mi obraz.

Stvarnost je mnogo drugačija. Sjetim se u kakvim neuslovima treniramo…Kako zvoni parket dok vozimo po njemu, kao da traktorom prelazimo izbjegavajući rupe nastale od prokišnjavanja u dvorani. Pokidale mrežice, neuslovne svlačionice i toaleti, ukrpljene gume i zavarena kolica. Uvijek manjak novca u kasi jer smo mi posebna kategorija, ali ne u onom smislu da nam treba više nego obrnuto. Jedna kolica nas koštaju gotovo cijelog godišnjeg budžeta, jer se nama daje na kašičicu. Ali mi treniramo. Trčimo rukama… Šutamo rukama… Branimo i napadamo rukama…  Prelazimo i do deset kilometara po utakmici, sa istim pravilima, visinom koša, vremenskim trajanjem utakmice, strahom da ne polomimo neki dio od kolica jer za nova nemamo novca i pobjeđujemo. Čestitamo jedni drugima, grlimo se i odlazmo u svlačionicu praćeni bolnom tišinom gotovo uvijek prazne dvorane.

Prelistavam kanale na televiziji nadajući se da će neko prepoznati naš uspjeh, te nam ustupiti minut medijskog prostora. Samo jedna televizija prenosi ,,Invalidni sport, košarka u kolicima. Košarkaši “Vrbasa” po treći put osvojili regionalnu NLB ligu, pehar ide u trajno vlasništvo“. Pogledam u svoje dlanove… Kažeš “invalidni sport”?

P.S. Košarka u kolicima je paraolimpijski sport. Vrhunski sport koji je vrijedan svakog odvojenog vremena, uloženog truda i odricanja. Nema razlike od standardne košarke. Postižu se maksimalni rezultati, igra se po istim pravilima, broj koševa po utakmici sličan je standardnoj košarci. Gađaju se trice, izvode napadi i organizuje odbrana. Vodi se lopta, dodaje, ispada se iz kolica, dobijaju se lične. Navija se, osvaja i gubi. Visina koša je ista, postoje koraci, sport je veoma dinamičan i atraktivan. Osnovna razlika je što košarkaši sjede u kolicima, samim tim je i mnogo teže, za razliku od onih koji trče jer oni moraju sve to raditi rukama. 

One comment

  1. Sad sam i ja invalid, ali pokretni. Vise licim na nekog normalnog, ali Vas potpuno razumem i divim Vam se. Sjajno, samo napred. Milan Cuturilo 0603442877.

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

three × 2 =