Izgubila sam identitet

  • 106
    Shares

Znam da mnogi nisu hodali u mojim cipelama, ne znam da li to da bilo kome poželim ili ne. Nisu ružne, dobro sam ih razgazila, udobne su i osjećam se stvarno srećno u njima. Ali eto ponekad ne znam ko sam. U  izvodu iz Matične knjige rođenih piše da se zovem Biljana Nedić, ali mi neko zalijepi etiketu „osoba sa invaliditetom“. Toliko su me navikli na to ime da se okrenem i kada se ne obraćaju meni lično. Napadaju me i oni koji se isto tako zovi, oni koju su mi to zakačili, kao i oni koji su za to ime samo negdje čuli. Kažu da svi mi pod tim imenom ne radimo ništa i dopuštamo svašta. Neki nas nazivaju i herojima, a ja provjereno znam da ni jednu herojsku moć ne posjedujem. Više nisam slikarka nego umjetnica sa invaliditetom. Nisam sportista, nego sam sportista sa invaliditetom. Nisam više samo osoba koja je napravila nešto jer je svoje ambicije sprovela u djelo već sam osoba sa invaliditetom kojoj je uspjelo ne biti bijedna. A naziv OSI trebao je biti tu samo da bi lakše ostvarili neka prava.

Kritikuju sve nas koji se tako zovemo jer se neko od nas nekom zahvalio za nešto, po njihovom mišljenju, sitno.

A prije samo deset godina letjela sam do zvijezda od sreće kada bi kapija na vratima studentskog centra bila otovorena. Dala bih orden tom portiru jer mi je nesvjesno obezbijedio večeru. Tu noć ne bih zaspala gladna, ne zato što nemam para, već zbog toga što se ne mogu popetni na trotoar da izađem van te kapije. Prije samo desetak godina nisam mogla sama ni po samom centru prošetati. Na fakultetu sam po nekoliko sati čekala da taj jedan kombi koji ima rampu obiđe cijeli grad, razveze sve ljude koje treba pa dođe po mene. Obilježena parking mjesta gotovo nisu ni postojala. Sve ustanove bile su kao Mount Everest. Nisam se mogla obrazovati gdje sam htjela. Bila sam primorana ići tamo gdje mogu, a ne tamo gdje želim. A malo gdje sam samostalno mogla.

Pravila sam prtine u snijegu koji je bio veći od mene. I zato bih danas da dam orden svima koji su bilo šta napravili za nas etiketirane. Dajem vam zahvalnicu za svaku rampu, za opomenu onom ko se parkira na označeno mjesto, za širi toalet, za lift…. bili vi na nekoj „ visokoj poziciji“ ili ne, hvala vam.

Ne osjećam se ja u ovom momentu kao govno zbog toaleta postavljenog na parking mjestu označenom za OSI. Osjećam se tako jer moram reći da su svi ljudi potencijalni dobitnici ovog imena, jer možda samo tako mogu nekog da probudim. Onda bih voljela vidjeti borbe svih onih koji pljuju po nama kako je boriti se sa tim kada te zbog tvog drugog imena ostavi partner, ljudi gledaju kao da si sa druge planete, kako iz početka sve učiš kao da imaš tek godinu dana. Gotovo kroz jecaj govoriš svima da si ti isti onaj čovjek a svi te ubjeđuju u suprotno. Boriš se sroditi sa sopstvenim strahovima i budeš kriv što si postao onaj kojeg etiketiraju zbog nečega što sam nisi birao. Neko ti na sve to izvrši „nuždu“ jer se ne boriš da se taj isti nužnik makne. Ružno je stvarno gdje su taj toalet postavili, ali bih i to opravdala da su bar jedan od njih  etiketirali kao pristupačan za nas etiketirane. A da li bi moglo i trebalo biti bolje? Da. Da li i mi sami trebamo i možemo biti bolji? Da.