Pitali su ga: „Znamo da je Biljana luda i na svoju ruku, ali šta tebi bi Milane“? A njegova je ideja, vjerovali ili ne. Ja sam planirala deset, on je predložio 21 i ja sam prihvatila.
Milan je moj saigrač u KKI Vrbas. Neizmjerno sam ponosna na njega. Došao je u naš tim kao momak koji je poslije povrede kičme vodio dobro svoj život, ali nije imao prave informacije kako biti u potpunosti samostalan. Nakon samo nekoliko mjeseci provedenih sa nama, počeo je da vozi, promijenio je kolica, zaposlio se i ubacio u petu brzinu svoj život. Volim ljude koji koriste, ali i grade put i prilike.
Nisam nikada trčala/vozila maraton. Učestvovala sam u jednu humanitarnoj šetnji (https://happybe.net/koraci-pardon-obrtaji-za-zivot/), ali to je nešto sasvim drugo. Maraton zahtijeva konstantan i brz tempo sa ograničenim vremenom. Zaista sam bila spremna na opsežne pripreme i krenula sam da planiram kako će to izgledati. Za početak sam se javila Milošu Loliću koji je direktor Banja Luka maratona. Rekao je da nam poklanja besplatnu registraciju i da staza ne bi trebalo da ima nekih velikih poteškoća. Razgovarali smo o odgovornostima obostrano svjesni da naša kolica nisu predviđena za trke, da staza nije prilagođena ovom načinu maratona i da oni ne mogu da obezbijede te uslove. Preuzeli smo vlastitu odgovornost za eventualnu štetu ili povredu i prvi korak je bio učinjen. Saopštila sam našem predsjedniku tima Marinku Umičeviću da idemo na tu trku i da želimo nositi obilježja našeg kluba. Bio je iznenađen, rekao da se pazimo i pripremimo i da je to veliki zalogaj. U međuvremenu krenule su i pripreme na terenu za novu košarkašku sezonu. Ali onda se i jedna obična rekreativna posjeta konjičkom klubu „Kentaur“ pretvorila u ideju da idemo na takmičenje u parakonjaništvu (ovo je važan podatak za kasnije).
Dani su tekli, trenirali smo na terenu, nekoliko puta i ulicama našeg rada. Odlučili smo trenirati skupa, uvećavati pređenu kilometražu i raditi to dva puta sedmično počevši od deset kilometara. Trotoari, semafori, ljudi, sve je to ometalo naš proces i nismo imali pravo vrijeme za prijeđenu kilometražu. U međuvremenu smo imali veliki broj treninga košarkaških a onda i jahanje. Izgubili smo nekoliko sedmica bez ijednog treninga za maraton. Uslijedili su kišni dani i shvatili smo da od našeg treninga i priprema nema ništa.
Petak, dva dana pred trku. Poslije posla odradili smo trening košarke. Nakon toga, zakazali smo jahanje. Bila sam premorena, ali sam odlučila da ipak odemo. Moja Abi (kobila koju jašem) bila je tog dana jako mirna i poslušna. Međutim, Milan je sa Evitom imao problema. Predivna veče, odlučili smo jahati van manježa livadom u blizini šumarka. U jednom trenutku vidim da Milan usporeno pada. Govori da je dobro, njegova kobila nastavlja da pase dok on leži na travi. Abi je i dalje mirna i ja pokušavam da se malo pomjerimo u stranu iz straha da ne krene prema Milanu. U tom trenutku nešto je krenulo da se kreće i šušti u šumi, moja Abi se dala u trk i ja sam bila na zemlji. Jauknula sam od bola i vazduha koji je pobjegao iz mojih pluća. Kroz minut sam bila u redu i već smo se smijali svemu. Bol je išla kroz kuk i sjedalni dio kičme. Kod kuće me dočekao brat koji se zabrinuo i majka kojoj sam tek saopštila da sam pala. Konstatovala je da nisam normalna i uradila sve da mi se nađe pri ruci. Popila sam sve što je moglo ublažiti simptome, odmarala i hladila bolno mjesto.
Subota, dan prije trke. Obaveza, hm… prilično. Došla sam kući u poslijepodnevnim časovima. Popila ponovo sve protiv bolova što sam imala. Kiša je neumoljivo padala. Prognoza je govorila da će padati i u nedjelju u jutarnjim časovima. Mozak i srce žele na trku, tijelo moli Boga da pojača tu kišu ujutro.
Nedjelja, dan trke. Pišem Milanu koji je spreman kao i ja. Mami obećavam da ću odustati ako osjetim bol i ako se kiša pojača. U sebi znam da ću odustati samo ako se onesvijestim. Kada smo stigli u centar grada kiša je još uvijek padala. Ne jako, ali dovoljno da skvasi i nas i obručeve od kolica i da potpuno izgubimo kontrolu upravljanja njima. Sve se brzo odvijalo, odbrojavanje i krenuli smo zajedno sa masom ljudi oko nas. Već na startu neki od poznanika su vikali „naprijed Biljo“, a ja sam se već pitala što mi je ovo trebalo. Pojela sam oko 30 grama čokolade i tabletu protiv bolova-mudro. Ruke su mi vrlo brzo otupile na bol i napor, leđa takođe, gurala sam zadanim tempom i nisam mnogo mislila. Prvih 5 kilometara je bilo dobro uprkos mokrim obručevima, ali prva uzbrdica je pokazala svoj otpor, lošu stranu vremenskih uslova i moju nespremnost. Izgurala sam, ne znam kako i onda se malo opustila jer su kolica krenula sama nizbrdicom koja je slijedila. Iskoristila sam priliku da prostresem mišiće i onda sam shvatila da je ispred mene ležeći policajac. Krenula sam brzo da hvatam obručeve u namjeri smanjim brzinu kretanja kolica, ali obručevi su sami klizili kroz moje prste. Stisnula sam jače, ali ne toliko jako da se potpuno zaustavim jer je i to loša opcija. Već sam sebe vidjela kako padam i kako mi se tijelo ljubi sa asfaltom. Na svu sreću, uspjela sam proći bez posljedica. Sljedeća distanca je zahtijevala prelazak još jedne dosta veće i nezgodnije uzbrdice (Dolac-Banjalučani znaju). Guram kolica naprijed ona klize i vraćaju se. Prolaznik pita policajca „šta je ovo“, odmjeravajući mene koja stenjem, stišćem zube i govorim ženi koja trči da mi pomogne „NEEE, ne smijete me dirati“…on mu odgovara „maraton“. Prolaznik nastavlja „neki specijalni, za šta je ovo“… policajac nastavlja „ma obični“…nasmijem se i nekako izguram. Milan je ispred mene, muško je, jači je. Prelazimo prvih deset kilometara. Kiša ne pada, ulice su suvlje. Shvatam da ima još deset kilometara ispred mene i na trenutak padam. Izdržljivost dolazi do nekog kraja, granice. I onda nekako pomjeriš tu granicu jer kreneš jače da guraš, a snaga-nemam pojma otkud dođe.
Milan govori, ajmo Biki i nastavljamo. Pratimo se, ne jurimo vrijeme, želimo samo ovo da završimo. Smijemo se, pričamo, srećemo poznanike usput. Pijem vodu na petnaestom kilometru. Ne želim da mi odlazak u WC poremeti sve. Žedna jesam. Milan kaže kako ga boli ruka, sad ja njega hrabrim i mnogo sam ponosna na nas oboje. Dolazimo pred cilj, ulaz na Kastel je nepristupačan, staza je puna velikog kamenja, prelazimo je. Ulazimo na cilj preko crvenog tepiha ispod je trava i to otežava i naš ulazak, ali uspijevamo. Medalja je oko vrata, sat i po vremena 21,5 kilometar, voditeljica nas najavljuje, uspjeli smo!
Dočekao nas je aplauz, ljudi su nam čestitali. Začuđeno se smijali kada smo rekli da nam je to prvi polumaraton. Uzela sam flašicu da konačno pijem vode i nisam je mogla podići do usta. Voditeljka i moja prijateljica Vesna mi je pomogla da se napijem vode-hvala joj. Ne znam kada sam bila toliko žedna. Upoznali smo mnogo divnih ljudi, Ivana Rajčića i Dragana Vukovića iz Srbije koje želim posebno spomenuti. I sjajan tim iz Centra za istezanje StretchWell iz Srbije, koji su me preporodili nakon trke. Mnogo znanin lica. Svi su sa nama podijelili trenutke sreće poslije trke.
Ponedjeljak je prošao u bolovima od upala. Otišla sam na trening, ali se nisam forsirala. Utisci su se slijegali. Pisala sam svojoj terapeutkinji Jovani da je pitam kako da me upale što prije prođu-po mogućnosti odmah jer su zaista pekli od bola neki mišići. Poruka od nje je bila: „Je l’ neprofesionalno nasmijati se“ .. rekla sam nije i sama se počela smijati… u inbox sam dobila velikoooo hahahahahhahaha i spisak lijekova i suplemenata
Neki su čestitali a neki su imali i poseban stil: „Bubice kako si poslije maratona…sve te jeblo ludu hahahahha“… Sve u svemu, presrećna sam jer imam ovo iskustvo. Malo tužna zbog tehničke stvari koja je zeznula rezultate svima na kraju trke. Razlog više za ponoviti hi hi hiii…
