Zaboli me svaki put kada u afektu ili nesvjesno kažem nekome nešto ružno. Neznanja se ne bojim i poštujem svakog ko prizna svoju grešku napravljenu jer nije znao drugačije. Sve osim ljudskog života se nadoknadi, zaraste, pa čak i procvjeta. Ali ako možemo uticati na to da ne gazimo po ružama kako bismo sadili nove misleći da će biti ljepše i bolje, nemojmo to raditi.
Svako živo biće ima svoje mjesto, zadatak i namjenu i to baš u tom obliku u kojem jeste. Da je drugačije ne bi služio istoj svrsi.
Nije lijepo isticati nečiju fizičku karakteristiku za koju nije kriv. Nije lijepo da ta karakteristika bude ispred uspjeha te osobe. Nije lijepo da je lajk na društvenim mrežama važniji od opšte slike koja se pravi o ljudima koji svoje fizičke karakteristike nisu sami birali. Mnogo me bole naslovi koji svakodnevno bodu zjenice najoštrijim riječima koje prostruje čitavim tijelom i negdje u grudima nađu onu najslabiju tačku pa jedva zaustavim vrisak ili jauk, možda čak i vapaj. Godinama ljudi grade kulu od sitnog kamena, noseći te male i teške komadiće na leđima, puzeći dok nevrijeme šiba tijelo i onda neko tako veliki (kao što su mediji) samo se nakašlje i poruši sve to u djeliću vremena i prostora dok se usputno zaustavio baš kod te kule i bezobzirno nastavi svoj put dalje.
Kako bih slikovito pokušala da vam približim kako novinarski naslovi znaju da opeku napravila sam malu poveznicu tekstova i novinara. Naslovi su tačni, poveznice sa novnarima sam izmislila. Ako se nešto i podudari (a vjerujem da hoće) nije namjerno. Tako se i ja nadam da vaši naslovi nisu namjerne uvrede i da ćete ubuduće razmisliti kada budete kuckali po tastaturi i prebirali po mozgu smišljajući novi.
‘Ajde da se igramo (znam da zvuči užasno, ali se mnogi igraju i sa našim životima), povežite naslove sa novinarima koji su ih pisali.
Niko nije nešto uradio uprkos svojoj fizičkoj karakteristici, nego uprkos preprekama, ako već pišete o preprekama. Niko nije zahvaljujući ili uprkos fizičkoj karakteristici postigao dobre rezultate nego zahvaljujući svom radu, trudu, istrajnosti. Mislite li da ljudima kojima se vizički ne vidi „nedostatak“ ne fali ništa, da oni ne rade ništa uprkos nečemu, da oni nemaju problem/e, da su savršeni i spolja i iznutra, da se ne bore sa nekim svojim strahovima?
Dragi novinari, pomozite nam! Učinite da Sandru na ulici prepoznaju jer je ona glumila na velikoj sceni Narodnog pozorišta u Banjaluci, a ne zato što ima Daunov sindrom. Neka Peru prepoznaju jer je košarkaš koji je sa svojim timom donio mnoge trofeje sa značajnih takmičenja širom Evrope, učinio svoje sugrađane, grad i zemlju ponosnom zbog svoje izvrsnosti u sportu, a ne zato što Pero sjedi u kolicima. Pišite, snimajte i pričajte o umjetniku koji stvara priče na platnu, pomozite da svoja djela prikaže, pokaže i proda, a ne o nekom ko slika bez ruku. Ne gubi se želja za životom jer neko sjedi u kolicima, želja za životom se gubi kad se život ne posmatra u svom ogrtaču ljepote. Ne gube samo ljudi u kolicima želju za životom, i nemaju svi koji hodaju želju za životom. Nije svaki sagovornik i dobar sagovornik. Nije svaka osoba koja ima invaliditet dobra, a nije svaka ni loša. To su individualne stvari. Pišite o ustanovama koje nisu pristupačne; o bazenima koji nemaju toalet i svlačionice sa širokim vratima da budu dostupne svima; pišite o nepristupačnom javnom prevozu; o nepristupačnim restoranima, klubovima, kafićima, postidite ih ili pohvalite; pišite o siromašnoj biblioteci sa knjigama na Brajevom pismu; o nepostojanju zvučnih semafora… tema ima nepresušnih, samo se malo otvorite prema svijetu, ako vas već interesuju teme osoba sa invaliditetom. Pomozite, nemojte nas kopati još dublje. Naši koraci su i do sada bili sa okovima, spori i teški, i kada napravimo jedan i čvrsto stanemo da bismo smogli snage za sljedeći ne vraćajte nas tri unazad. Vi ste sila, dokažite nam svoju moć.
photo by: Tea Jagodić