Na terenu se čula galama, pomiješana sa škripom guma i udaranjem lopte o parket. U hodniku su skakutala nestrpljiva dječica, lijepo odjevena, počešljana, spremna za svoj nastup. Svirala je muzika različitih žanrova i na različitim jezicima. Svi su imali neki zadatak i koncentrisano se pripremali da ga izvrše.
Počelo je.
Sa tribina su uzvici, zvižduci i lupa o stolice nadglašavali trenera, igrače i sudijinu pištaljku. Na poluvremenu je izvedena plesna tačka, emotivna i veoma dobro usklađena. Neki igrači su skrivali suze, dok su se djeca zadovoljno smješkala i poklanjala aplauzu prisutnih. Oglasio se zvuk koji je značio kraj utakmice, na semaforu je zabilježen rezultat u korist domaćina.
Bila je to još jedna u nizu značajnih utakmica košarke u kolicima. A nije bio dan sporta za osobe sa invaliditetom, nije bio ni 3. decembar međunarodni dan OSI.
Djeca koja su nastupila, bila su djeca sa Daunovim sinromom, ali nije bio 21.mart dan osoba sa Daunovim sindromom.
U jednom istom timu su bili Omer, Nemanja i Stipe, nije ih niko mirio jer se nisu ni svađali, nisu se slikali da bi pokazali kako žive i djeluju u zajedništvu, nije bilo obilježavanje nikakve državnosti, oslobođenja, nezavisnosti…
Bio je to neobično običan dan. U stvari to nije bio ni dan, bilo je veče. Nije se obilježavalo ništa posebno, a obilježili smo sve na poseban način.
photo by: Tea Jagodić