Nikada nisam voljela one situacije kada neka treća sila utiče na ono što sam ja zamislila. Rijetko imam želje, obično imam ambicije i težim ka njihovom ostvarenju i snove toliko jake da ih vidim, mirišem, dodirujem… Ne sputava me srah od neuspjeha sve dok vjerujem u uspjeh. Vjerujem sve dok mi ushićeno srce lupa misleći o ostvarenju svojih snova. Sanjam širom otvorenih očiju. Vidim kroz snove, sve dok me realnost ne ošamari. Suprotstavljam se realnosti sve dok mi tu upornost ta treća sila-sudbina ne oduzme. Onda se polako odmota klupko svih onih pokušaja suprotstavljanja toj istoj sudbini. Ja tvrdoglavo uporna da je baš to ispravno i dobro, da sam baš to htjela i tražila mnogo puta ne vidjeh sve te znakove koji su ukazivali na suprotno. Sa druge strane, baš zbog te zaluđenosti, zanemarih one situacije koje su ukazivale na pravi put.
Koliko dugo čovjeku treba da nauči koristiti svoje biće kroz duh i tijelo? I tako dok je u stanju svog neznanja i halucinacija, dođe drugarica sudbina da ga probudi. Baš tada kada sam zaspala, kada sam potonula u samoiskrojen san i povrijeđivala se na sopstvene krhotine svog izlomljenog samopozdanja…Baš tada kada sam vjerujući da sam u pravu odabrala odreći se nekih zadovoljstava da bih naučila lekciju koju nikom ne trebam odgovarati, da bih sakupila to samopuzdanje koje se tako izlomljeno pretvaralo u pjesak i curilo između prstiju…Baš tada kada sam bila na ivici da odustanem nježno, sa samo nekoliko riječi, drugarica sudbina vrati dah mom samopuzdanju koje se istog trenutka podiže kao Feniks. Šta mi drugo preostade, ne vrijedi se opirati, ponudim drugarici sudbini šoljicu kafe.
Foto: Borislav Zdrinja