“Meni se putuje. Hajmo u Dubai” rekla je i kroz deset minuta kupili smo karte.
Savku poznajem još iz perioda kada smo bile djeca, sa njenom sestrom sam išla u školu. Unazad nekoliko godina počele smo se družiti intenzivnije. Dejana sam upoznala naknadno, ali je prirastao srcu veoma brzo. Dragana je Savkina rodica i naš četvrti član “posade”. Nas troje (Dragana tada ništa nije znala hahaha) otišli smo na kafu koja se pretvorila u vino, prihvatili Savkinu želju da idemo na put i kupili povratnu kartu koja nas je koštala 176 KM po osobi. Viza za državljane BiH je potrebna, za Srbiju ne (mi smo imali dva-dva). Operacija Dubai je mogla da počne.
Nisam imala pojma šta da spakujem. Trebala mi je pristojna i lagana garderoba, malo kozmetike, novac i pasoš – done. Putovali smo Vizerom, let je bio iz Sarajeva. Na aerodromu nas je dočekalo veoma ljubazno osoblje. Svaki put naglašavam da mi paze na kolica obzirom da koštaju 3500 eura, da ih dobijam svakih pet godina i da bez njih ne mogu ni metar maknuti. Rekli su mi da ne brinem i da moja kolica posljednja idu na utovar u avion. Sve je pristupačno za kretnju sa kolicima. Jedina mala zamjerka je na to da toalet nema ključ (vjerujem da će uskoro uvažiti kritiku).
U Abu Dabi smo sletjeli iza ponoći. Osoblje je i ovdje veoma ljubazno i asistiraju ljudima u kolicima do samog izlaza sa aerodroma, a vrlo lako vam pomognu da nađete prijevoz za dalje. Zapljusnula nas je visoka temperatura pri izlazu sa aerodroma. Zato nismo mnogo razmišljali, uzeli smo gotovo prvi taksi koji nam je bio u ponudi. To nas je koštalo 100 eura do hotela Atana u Dubaiju gdje smo bukirali smještaj za pet noćenja. Hotel po osobi je koštao nešto više od 100 KM za jedan dan, sa doručkom. Odmah po dolasku oduševio nas je pristup i tretman od strane zaposlenih. Svi su i uvijek na usluzi gostu. Stvore se ispred vas istog trenutka kada izađete iz sobe i pitaju treba li vam nešto. Spavali smo nekoliko sati, doručkovali i krenuli u osvajanje Dubaija. Koristili smo taksi kao sredstvo prijevoza i to se ispostavilo kao veoma povoljna opcija za nas četvoro. Isprobali smo i vožnju metroom jer je ovdje i to atrakcija obzirom da vas vozi kroz grad iznad zemlje. Napominjem da je i on za kolica savršeno pristupačan. Otišli smo na plažu očekujući da ćemo se osvježiti-prosječna temperatura mora 32.9°C (baš smo se osvježili). Talasi su veliki, pijesak je sitan i veoma je teško prati ga sa kože, ali to nije umanjilo doživljaj oduševljenja. Prvo veče odlučili smo krstariti Marinom. Taj izlet nas je koštao 25 eura po osobi. Na brodu smo imali piće, večeru i zabavni dio programa (ples derviša i neku lutku koja izigrava zavodljivu damu). Utisak sa krstarenja je veoma teško opisiv, kao i sve u Dubaiju. Komfor, mir, sigurnost, susretljivost, hrana, samo su neki od opisa koji krase ovaj grad. Na brod se ne može kolicima (bar ne ovaj koji smo mi izabrali), ali bez problema će vam svi pomoći da vas ukrcaju. Ja sam za sve ovo imala Dejana, koji je bio pravi kavaljer tokom ove naše avanture. Za to vrijeme, djevojke su bez problema nosile naše stvari i pazile da nešto ne zaboravimo (izgubili smo samo jedan peškir tokom cijelog boravka hihi ). Šetnja Marinom je prelijepa kako danju tako i noću, vruće je u svako doba, rashladiti se možete samo unutra (u nekom objektu ili prijevoznom sredstvu). Vode ima svuda za piće na javnim česmama i besplatna je. Sve je veoma uredno i čisto.
Sljedeći dan odlučili smo posjetiti Dubai Mall, najveći tržni centar u svijetu. Ovdje čak možete na klizanje-nevjerovatno. U Dubaiju je uvijek dobro imati nešto dugih rukava iz više razloga; zbog ulaska na neka mjesta (dzamije na primjer), zatvorenog prostora u kojem su klime podešene na ispod 20 stepeni i zbog zaštite od sunca na otvorenom. Ja sam se smrzavala u taksiju i tržnom centru i onda topila napolju na plus 40, malo sam se i prehladila hahaha. Obišli smo stari dio grada i pijacu (Al Fahida). Uživali smo u razgovoru sa prodavcima. Veoma su zavodljivi kada žele da vam prodaju svoje proizvode. Bilo je interesantno šetati u marama dok je ispred nas išao Dejan. Divili su mu se misleći da smo sve tri njegove žene. Kada kažemo da smo prijatelji, onda bi počeli nama ženama da govore kako smo lijepe i kako nam kašmir baš lijepo pristaje, sve u svrhu dobre prodaje. Obožavaju se cjenkati i zato smo se prilagodili na to vrlo brzo. Veče smo ostavili za posjetu čuvenim raspjevanim fontama. Šou počinje od 18h i prestaje u ponoć. Na svakih pola sata počinje nova pjesma i novi spektakl koje prave prskalice na fontanama. Pogled na Burj Khalifu pomuti mozak. Meni je zaista trebalo malo vremena da procesuiram tu visinu i veličanstvenost građevine. Okruženi blještavilom svjetla, muzikom orijenta i nevjerovatnim građevinama izgubite pojam vremena i prostora. Sve je to besplatno. Ali ako želite dodatan ugođaj kao što je šetnja po vodi na molu ili vožnja čamcem okolo fontane, za mnimalan novac to možete imati. Omamljeni i emotivno taknuti (svako na svoj način i iz svojih razloga) vratili smo se u hotel.
Za doručak složno jedemo salatu sa preukusnim prelivima, omlet i humus, ostalo po željama. Pravimo plan i krećemo u novu pustolovinu. Željeli smo vidjeti i kako je to popiti neki alkohol u Dubaiju pa smo tako otišli do plaže gdje je to dozvoljeno. Nije mi se svidjela ta atmosfera, imala sam osjećaj da sam tu zalutala i da se sve što ne valja u ovom gradu slilo na tu plažu. Čak ni pivo nisam mogla da popijem do kraja. Na sreću, ni ostali članovi grupe nisu imali želju da se zadržimo tu pa smo se uputili dalje. Čudesna bašta ili bašta čuda je bila naša sljedeća destinacija. Ulaz košta 25 eura, za mene je besplatan. Inače, kao osoba koja ima trajni invaliditet ulaz je svuda besplatan pod uslovom da imate identifikacionu karticu i tu nastaje problem. Ja to nemam. Balkan to nema (možda negdje na lokalnom nivou). Zemlje evropske unije to imaju. U našoj zemlji čak i kada auto registrujete da biste dobili vaš skromni popust nosite ljudima nalaz sa procjenom invaliditeta jer samo to imamo (valjda se očekuje da mehaničari u radnjama za tehničku ispravnost auta znaju čitati ljekarski nalaz). Kako god, kartu sam dobila na lijepe oči, samo ovdje. A bašta-čudesna kao što joj i sam naziv govori. Za mene koja obožavam crtiće, ulazak u dvorište štrumpfova je bio zadivljujući. Tada sam se prvi put oznojila da mi je odjeća bila mokra (Dubai nije za hodanje danju) i prvi put osjetila vrtoglavicu od dehidracije ali me to nije spriječilo da nastavim uživati u bajkama. Odlučili smo ostatak dana provesti na nekom klimatizovanom mjestu. Šoping bazar (Souk Madinat Jumeirah) nalazi se u blizini Burj al Arab jednog od najluksuznijih hotela na svijetu. Zovu ga i Venecija i zaista podsjeća na nju. Tu smo se rashladili, cjenkali, popili piće koje uključuje alkohol i za razliku od piva na plaži, mohito je bio pun pogodak.
Posljednji dan boravka u Dubaiju ostavili smo za odlazak u pustinju. Prije toga otišli smo gledati sa 54. sprata kako izgleda to čudo na vodi zvano Palma Džumaira. Karta je i ovdje 25 eura. Prije samog dolaska do tačke odredišta, imaćete kratak uvod u kojem će vas upoznati sa načinom izgradnje Palme. Penjete se na 52. sprat gdje je vrijeme boravka neograničeno. Na 54. se možete zadržati naviše 15 min. Kolicima se gore ne može, ali nije ništa spektakularnije u odnosu na ono što vidite dva sprata niže, jer je skučen prostor i sve je isto, samo je eto malo više-pričali mi ljudi hahaha. Mislim da svaki čovjek koji ima strah od visine potpuno zaboravi na njega zatečen pogledom na Palmu. Nemoguće je riječ koju koriste oni ljudi koji imaju strah od velikih snova-kaže Mohammed bin Rashid. Ipak, sve ono što ljudska ruka stvori nije ni blizu Božjoj. Ja sam jedva čekala odlazak u pustinju. Zato smo se vratili u hotel da se spremimo za ovaj izlet i sačekamo naš prijevoz. Po vas dolazi džip, vozi vas do prve destinacije na kojoj možete kupiti suvenire, cijeđene sokove, voziti se kvadovima i slično. Isti taj džip vozi vas kroz pustinju gdje je adrenalin zagarantovan. Zaustavlja se u pustinji da napravite fotografije. Na krajnjem odredištu imate jahanje kamile, tetoviranje kanom, večeru i zabavni dio večeri. Sve to po osobi košta oko 30 eura. Mi smo željeli potpun doživljaj pa smo malo doplatili da imamo poseban sto, neograničeno piće i hranu i neizostavnu nargilu. Pustinja me očarala. Istok je tako zavodljiv, topao iz vana ali i iznutra.
Jutro pred polazak ustali smo ranije kako bi sve bilo spremno. Naš let je bio iz Abu Dhabija, pa smo odlučili prije odlaska na aerodrom posjetiti najveću džamiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i osmu po veličini u svijetu- Džamija šeika Zajeda. Kao i sve ovdje što smo vidjeli i doživjeli veoma teško stane u riječi ali i fotografije. Bijela boja u koju je umotana džamija simbolizuje mir, a voda život.
I da, ovdje sam imala mir. Dubai je kao što su već mnogi puno puta rekli prije mene, veoma sigurno mjesto. Ugodno je i komforno. Svi su ljubazni, svi govore engleski, platiti se svuda može karticom, čak i usred pustinje gdje vam čovjek cijedi sok od palminih grana. Sve su podredili turistima i to se osjeti na svakom koraku. Zalutati ne možete i ne možete biti nesnađeni, svuda su redari koji vas usmjeravaju i pomažu da dođete do željene destinacije. Ono što je mene posebno oduševilo je činjenica da sam se svuda slobodno kolicima kretala i da bih se vrlo lako usudila otputovati tamo sama. Ali sam isto tako presrećna što sam sa baš ovih troje ljudi putovala. Bili smo pravi tim. Nekako smo se više zbližili. I dok smo uživali u pustinji uz plesove, hranu, nargilu i sve ostalo, shvatila sam da samo ljubav lebdi iznad i oko nas. To je moje blago iz pustinje-prijatelji.
