“Zdravo lavice! Evo mene, kako sam i obećao. Petrovdanski kup biće održan, od Direkcije za civilnu vazdušnu plovidbu dobili smo odgovarajuću dozvolu za visinske skokove, avion je naručen. Dakle, Vašem planu da provjerite zašto ptice pjevaju više ništa ne stoji na putu” pisalo je u poruci od Siniše Vujakovića prvotimca AK „Prijedor“. Srce mi je poskočilo od radosti. Skakaću.
Adrenalin je veoma interesantno osjećanje. Iziskuje periodično ispunjenje njegovih zahtjeva koji su svaki put veći. Shvatila sam to onoga trenutka kada mi više nije bilo dovoljno da posmatram vodopad i osjetim pokoju kap na svome licu, željela sam biti ispod samog udara vode. Svi sportovi u kojima sam se okušala i kojima se bavim nose sa sobom dozu potrebnog uzbuđenja, imaju svoj trenutak koji te nosi u drugu dimenziju, vodi korak ispred tebe samog, ali opet nije sasvim dovoljno za one koji žele biti uvijek bolji od sebe.
Neposredno prije samog polaska na aerodrom Urije u Prijedor, imala sam osjećaj uzbuđenja. Kada sam stigla i stisnula šaku Siniši, osjetila sam mir i spokoj, znala sam da tu trebam biti i da je to što želim da uradim ispravno. Upoznajem i instruktora Bobana Prodanovića, iza sebe ima 1650 skokova. Daje mi uputstva, prolazimo obuku koja se sastoji on nekoliko pravila koja će nam pomoći da pad bude lijep, uspješan i siguran će biti svakako. Čekamo da se avion pripremi i da nam daju dozvolu za polijetanje. Nemam tremu, nema ni uzbuđenja, kao da ovo radim svaki dan. Upijam sve zvukove oko sebe, dan je idealan, temperatura je umjerena, ima malo oblaka, malo vjetra i mnogo želje. Prilazi Siniša i govori “Kontrola letenja je odobrila let na tu visinu, pilot je spremio avion – idemo!”.
Marširam po livadi preko nekih džombi, padobranci su oko mene, pozdravljaju me osmijesima. Ulazimo u šator, sjedam na tlo i krećemo sa oblačenjem opreme. Svi oni pojasevi i njihov sistem kopčanja podsjeća me na opremu za ronjenje, samo što umjesto boce imam instruktora na leđima hahaha. Veže mi noge nekim kanapom, objašnjava da će mi stati cirkulacija i da ljudima obično trnu noge, ali kada skočiš sve bude ok. Razmišljam da mi je svejedno i da odpadnu, ja danas skačem i tačka. Sva ozbiljna pitam ga da li ću poslije ovog vezanja moći hodati? -“Hoćeš. Ovaj… nećeš” svi se smijemo ovome. Govore mi da otvorim oči u letu, čudim se zašto bi ih zatvarala, valjda to ljudi refleksno rade, kao što ruke u padu ispružaju, a ja treba da se uhvatim za kaiš na grudima i bukvalno padam na nos. Boban kaže da ako mi zamagle naočale, samo ih odvojim od lica da uđe vazduh, to isto radimo kada ronimo. Tražim poveznice sa onim sporotovima kojima se već bavim, tako mi je lakše spremiti se da iskoristim svaki sekund leta koji traje do 60 sekundi sa 3000 metara. Ulazimo u avion, Boban me veže za sebe i govori mi da smo mi sada jedno tijelo, tako mi je u plesu sa parnerom, samo sad plešem na nebu, još jedna poveznica sa zemljom hahaha. Pilot me pita da li mi je ovo prvi put da skačem, kažem da jeste, -“super i meni isto” smijeha i dobre šale nam ne manjka. Pilot Aero kluba “Ptuj” se zove Gregor Urbančič, letjeli smo avionom tipa Cesna 206 F, registarskih oznaka S5-DSC i naravno da mu nije prvi put.
Uzlijećemo, vrata su otvorena, izgleda kao da imamo neku pistu koja vodi u nebo. Što se više penjemo pogled je sve ljepši. Ne znam na koju stranu bih gledala. Ispod nas je Prijedor kao na dlanu, sa druge strane je Hrvatska, oko nas su oblaci. Ne želim ni jedan sekund da propustim. Kažu nam da imamo osam minuta za cijeli proces. Meni je zvučalo tako malo, ali gore se čini da vrijeme teče sporije. Valjda je toliko senzora u ljudskom tijelu uključeno da stvara takav privid o protoku vremenu. Boban me priprema za skok, ja sam mu bukvalno u krilu. Podiže vrata od aviona koja smo predhodno spustili jer je temperatura prilično niska na toj visini. Sjeda na ivicu aviona i ja visim, pogledam prema zemlji i tek tada postajem svjesna da skačem. Ups! Pratim uputstva, koncentrišem se maksimalno na svaku komandu i skok! Ne znam da li padam ili propadam, nema straha, samo je nevjerovatno da padaš brzinom od preko 200 kilometara na sat, nemaš vremena da procesuiraš šta se dešava. Otvara se padobran, širim ruke i uživam u letu. Čujem kako mi Boban govori da će mi otpustiti kaiševe da mi bude ugodnije. Otpušta prve, odvajam se malo od njega, škakljivo je, kao da si se otkačio i padaš, nije me strah. Govori mi da će isto uraditi i sa ostala dva, da se ne bojim i da sam uz njega sigurna. Povjerenje raste u neke nedokučive visine, da sam u tom trenutku krenula da padam pomislila bih, ok je, tako je Boban rekao da treba. Pokušavam sama sebi da objasnim da sam to ja, da stvarno skačem. Sunce se spustilo pa ga jasno vidim ispred sebe i imam osjećaja kada jako raširim ruke da mogu da ga zagrlim. Mislim na svog tatu, 02.07. je, danas je tačno osam mjeseci kako je otišao na nebo. Znam da me vidi i da je ponosan na svog junačinu. Smijem se. Boban mi daje komande da upravljam, idemo lijevo, pa desno, vrtimo se. Pogled iz te perspektive je nestvarano lijep. O znam zašto ptice pjevaju, slobodne su, ima li šta ljepše od slobode. Polako se spuštamo, pratim i dalje instrukcije da prizemljenje bude što ugodnije. Ljudi ispod nas postaju sve veće tačkice i polako im se ukazuju figure. Svi trče prema nama. Padamo na zemlju, ne osjetim nikakvu nelagodu i tek tada uzbuđenje raste do te mjere da sam umalo zaplakala. Grlim Sinišu najsnažnije, grlim i Bobana i liježem na travu. Ja sam skočila!
Da li bih svima preporučila ovo iskustvo, sigurno da ne bih. Ovo je za ljude koji nemaju strah od pada, letelja, visine. Ovo je za ljude koji su zaista spremni dati svoj život u ruke drugoj osobi. Ako se odlučite za takvo nešto bolju ekipu od ove teško da ćete naći. Jednostavni, profesionalni, ljubazni, ljudi koji vole to što rade i koji će podijeliti sa vama emocije, znanje i sve što bude bilo potrebno. Ne smatram da sam uradila neku veliku stvar, prosto sam sebi ispunila dugogodišnju želju što svakako preporučujem svima da rade kroz život. Sve što uradite u redu je ako time ne činite loše drugoj osobi, zato skačite, plivajte, ronite, šta god, samo volite to što radite i volite ljude, čak i kada su loši prema vama, jer je zaista naše samo ono što dajemo drugima, zato neka to bude ljubav. Smatram da jeste hrabrost jedan ovakav poduhvat, ali da je ništa u poređenju sa velikim i ozbiljnim bitkama koje ljudi svakodnevno vode. Tu ubrajam ljude koji imaju ozbiljne bolesti, koji se bore za svaki obrok, koji se bore sa sterilitetom, koji su u ratnim zonama i sve one koji su odlučili da žive i onda kada ih život stavlja u najteža iskušenja. Oni su hrabri, ja sa svojih 60 sekundi nisam baš toliko.
Ovaj skok posvećujem mom tati. Neka ti je vedro nebo graditelju mojih snova. Uvijek ću biti tvoj junačina.
